DELA Knjiga 1 DELA Knjiga 1
DELA Knjiga 1 DELA Knjiga 1
KREATIVNA RADIONICA BALKAN

DELA Knjiga 1

Šifra artikla: 339001
Isbn: 9788664031035
Autor : Aleksa Šantić
Aleksa Šantić pesnik multinacionalnog Mostara

“Sve nam se više čini da Šantić nije sam potražio azil ulepoti poezije. Pre bi se moglo reći da je sama poezija našla svojazil u lepoti ovog čoveka. Bio je srpski pesnik, a muslimani su ga,kažu, osećali da je njihov. Kada je umirao, mora da se ceo Mostarvajkao: Kuda će sad Aleksa? U raj ili dženet? Mostar se prekopoezije i života Alekse Šantića izvio na jedan tako zagonetannačin da nam se iz daljine pričinjava kao blizak i naš a kada smou njemu - svečan i uzvišen.Kada se iz svojih daljina približavamo Mostaru, pa ako se tajnaš nailazak poklopi i sa sumrakom, pri prvoj, a neizbežnojpomisli na Aleksu Šantića, prepustimo se malo i poeziji.Osetićemo se kao da ne ulazimo u grad, nego u pretprazničko veče”.
– Stevan Raičković za svečani broj lista “Zora”
(1968/1969. godinu)
Jedan od najpoznatijih pesnika pre svega srpske (ali i muslimanske), lirike na razmeđi XIX i XX veka, Aleksa Šantić, rođen je u višenacionalnom Mostaru gradu u srcu Hercegovine, 27. maja 1868. godine u srpskoj, građanskoj i trgovačkoj porodici od oca Rista. Imao je dva brata Peru i Jakova, kao i sestru Radojku koja se udala za Aleksinog prijatelja pesnika Svetozara Ćorovića. Život u trgovačkoj porodici, gde se porodični posao, pre nosio s generacije na generaciju, frustrirajuće je delovao na pesnički talenat mlađanog budućeg pesničkog velikana, ali mu nije smetao da velikan stiha i postane. Poštujući tradicionalne porodične vrednosti tog doba, odlazi na školovanje za trgovca
u Trst kod privatnog učitelja Ljudevita Vuličevića i u Trgovač ku školu u Ljubljani, odakle se vraća u Mostar 1883. godine. Po povratku sa školovanja stupa na posao u trgovinskoj radnji svog oca.

“Iz Trsta se vratio u Mostar 1883. i tu zatekao „neobično mrtvilo“, koje je bilo posledica „nedavnog ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije“. Bio je „prvo vreme prilično povučen“, vodio knjige u očevoj trgovini i čitao „listove i knjige do kojih je mogao u Mostaru doći“. Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad.” – napisao je o začecima književnog rada Svetozar Ćorović. Bio je jedan od osnivača kulturnog lista “Zora” kao i predsednik Srpskog Pjevačkog Društva “Gusle” koje je osnovano 1888.godine. Tu je upoznao i družio se sa poznatim pesnicima tog doba:Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem i mnogim drugim koji su poput Šantića obeležili epohu u kojoj suživeli i stvarali.

U društvu “Gusle” iskazao je svoje raskošne talente, sem štoje vodio društvo, bio je i: recitator, glumac, pevač, solista naviolini, horovođa, kompozitor… Tako je u “Guslama” ostavio neizbrisiv trag svoje svestrane ličnosti.
Zajedno sa Svetozarom Ćorovićem 1896. i 1897. godine biva urednik lista “Zora” a 1898. tu funkciju deli sa Jovanom Dučićem.Svojim delovanjem, i delanjem svoje pesničke sabraće, AleksaŠantić od lista “Zora” stvara prvorazredni kulturni događaj nesamo za bosansko-hercegovačku književnost već i za celokupnu srpsku književnost. U listu svoje radove objavljuju: Stevan Sremac, Janko Veselinović, Simo Matavulj, Radoje Domanović, Ivo Ćipiko, Branislav Nušić, Jovan Skerlić i mnogi drugi srpski književnici. Sa “Zorom” sarađuju i Hrvat Antun Gustav Matoš iSlovenac Ivan Cankar. Učešćem književnika sa prostora Hrvatske i Slovenije, “Zora” predstavlja klicu jugoslovenske ideje
u književnosti.Negde oko 1907. godine Šantić počinje da se pomalo bavi politikom sa ljudima okupljenim oko lista “Narod” koji počinje da izlazi u Mostaru. Već u vreme aneksione krize, 1909. godine,pod pretnjom hapšenja, zajedno sa Svetozarom Ćorovićem beži u Italiju. Po povratku iz izgnanstva postaje poslanik u Bosanskom saboru, a za vreme balkanskih ratova vatreni je zagovornik slobodarskih ideja koje podrazumevaju oslobađanje, sada već, ex-jugoslovenskih prostora od svih zavojevača. Zbog takvih ideja tokom Prvog svetskog rata često biva hapšen kao talac i optuživan za izdaju Austro-ugarske monarhije i buntovništvo. Srpska kraljevska akademija ga je izabrala za svog dopisnog člana 3. februara 1914. godine.

Kraj rata dočekuje u znaku nacionalnog i ličnog stradanja a ostatak života, do smrti, provodi u materijalnoj bedi, ali se književnog stvaralaštva ne odriče. Umro je 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlečive bolesti, tuberkuloze. Nepoznati pesnik je dopisao jedan stih na Šantićevu pesmu “Emina”, koja se i danas izvodi kao jedna od neprevaziđenih sevdalinki, i taj stih se peva u gotovo svim integralnim, muzičkim verzijama “Emine”:

“Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
Nikad umrijet’ neće”

Aleksa Šantić bio je mnogo više od pesnika koji je napisao „Eminu“ - po kojoj ga mlađe generacije danas uglavnom prepoznaju. Bio je humanista koji je upozoravao da se rodna gruda ne napušta. A iznad svega Mostarac koji je voleo svoj grad i koga je grad voleo svim srcem. Za takve vrednosti u Mostaru, čini se, danas nema mesta. Zato je čuvena mostarska gimnazija koja je do građanskog rata devedesetih godina nosila Šantićevo ime, danas samo Gimnazija
Mostar, dok je Šantićeva ulica postala Ulica Mile Budaka. Ali veliki pesnik je samo “skrajnut” u stranu u svom rodnom i voljenom gradu, i nadamo se da to neće dugo potrajati. Dan danas u okolini Sombora postoji naselje Aleksa Šantić koje je dobilo ime po ovom velikom pesniku 1924. godine. Formirano je za potrebe srpskih dobrovoljaca iz Prvog svetskog rata.

Stvaralaštvo Alekse Šantića

Stvaralaštvo Alekse Šantića počinje krajem XIX veka i obeležava početak XX veka. Prvu pesmu objavio je 1886. godine a prvu zbirku pesama 1891. godine. Na pesničko formiranje, ovog velikog pesnika, ex-jugoslovenskih prostora, najviše su uticali Vojislav ilić i Jovan Jovanović Zmaj, sa naših prostora, a veliki udeo imao je i veliki nemački pesnik Hajnrih Hajne. Šantić je iskazivao divljenje i prema drugim nemačkim romantičarima, koji su, takođe, uticali na stvaranje njegovog pesničkog profila. Od svojih uzora veoma lako je prihvatao ideje i razrađivao na svoj,
osoben način. Poezija Alekse Šantića oslanja se na ljubavnu, nacionalnu i socijalnu tematiku, što ga, na neki način odvaja od, takođe, poznatih pesnika njegovog doba Jovana Dučića i Milana Rakića, koji su u svoju poeziju unosili nove evropske vrednosti u pesništvu. Sudbonosno vezan za poeziju sa ognjišta, sa pravom nosi epitet nacionalnog pesnika. Književna kritika nije blagonaklono gledala na Šantićev stil pisanja. Na samom početku, oštre kritike i nimalo birane reči u njima („... Šantić u ljubavnoj lirici „brblja, koješta“...“) mnoge pesnike bi naterale da se okanu ćorava posla i okrenu svom svakodnevnom ispraznom životu, no ne i Aleksu. On je upornošću jednog iskrenog Hercegovca, mada nedovoljno obrazovan, „radio“ na samom sebi, i već posle nekoliko godina iz njegovog pera klizila je poezija koju ni kritika nije mogla, i da je htela, da ignoriše. Najuporniji u podeli negativnih kritika mladom pesniku bio je kritičar Bogdan Popović, veliko ime književne kritike tog doba, on piše o Šantiću:

„G. Šantić dobro piše kad piše dikcijom koja mu je poznata, dikcijom koje obrazac imate u Branka (Radičevića – prim. SK) i u narodnom pesništvu, i kojom su sa srazmerno malim razlikama, prema svom temperamentu pisali i Zmaj (Jovan Jovanović – prim. SK) i Jakšić (Đura – prim. SK). A piše rđavo kad piše onim umetničkim, kitnjastim stilom, kojim su naši pesnici počeli pisati od Vojislava Ilića, i koji se uglavnom sastoji u traženju živoposnih i beleženju suptilnijih pojedinosti, u biranju lepih reči (lepih po značenju i po izgovoru, u većem šarenilu boje i preliva. Međutim ni on ni većina njegovih drugova nisu za takav stil bili spremni. Tim stilom je naročito teško pisati: tu
su pojedinosti češće i suptilnije, prelivi tananiji, potreba za maštom i emocijom veća, a i harmoniju je tu mnogo teže održati; u tom stilu pogdekad greše i veliki veštaci. Tim će pre grešiti naši pesnici, u kojih i inače stil nije nikad bio najjača strana. Čovek se uči na obrascima, a obrasci na kojima su se naši pesnici mogli učiti tom stilu bili su nesavršeni u mnogom pogledu. Oni naši pesnici koji su znali samo srpski (a to je najčešće slučaj sa današnjim našim pesnicima) imali su i malo obrazaca i obrasce najčešće sumnjive vrednosti...“

Bogdan Popović je s pravom u svojim kritikama pominjao i Šantićev jezik, ponekad i nerazumnjiv, kao da je pesnik u očajničkoj potrazi za rimom kratio ili produžavao reči čineći ihnerazumljivim. Te su kritike imale očigledno pozitivan uticaj na Šantića koji vremenom sve više obraća pažnju, trudeći se da usavrši svoj „kitnjasti stil“. No nijedna, pa i najlošija kritika nije mogla od Šantića da napravi izveštačenog pesnika, ostajao je veran svom narodu i govoru i emocijama naroda iz koga je potekao i sa kojim je živeo.Deceniju kasnije posle kritike Bogdana Popovića, Jovan Skerlić piše o Šantiću u „Istoriji nove srpske književnosti“:

„Šantić je počeo podražavanjem Zmaja, tim je podpao pod jakuticaj Vojislava Ilića, i za dugo se nije mogao osloboditi tuđih uticaja. Za poslednjih desetak godina on se razvio u originalnogpesnika, koji ima dva osnovna i jaka osećanja: žarku ljubav prema svome narodu, i duboku setu za mladošću koja odlazi. Iskren i prirodan, on u stihove stavlja otkucaje svoga srca, i peva ne kao pesnički zanatlija no kao čovek koji je sve to živeo i osećao. On je jedan od onih koji su obnovili stariju, gotovo zaboravljenu patriotsku poeziju, davši joj stvarniju i razumniju sadržinu, a
isreniji i topliji ton“.

Skerlić je o Šantiću pisao još, na primer jedno vrlo zanimljivo i pre svega jako afirmativno mišljenje:

“… najbolji rodoljubivi pesnik naš, koji poniženu i gotovo zaboravljenu rodoljubivu poeziju podiže do njene negdašnje visine iz doba Zmaja i Jakšića”.

Kada se sve sabere Šantić ne samo da nije bio miljenik kritike, već ga je ona ponekad i “ubijala u pojam”, mada, da li zaslugom kritike ili njegovim pesničkim sazrevanjem, izgledalo je kao da “umesne” primedbe kritičara usvaja i menja u svojoj poeziji, ono što, nije bilo “savršeno” i “po meri”. Da mu odista nepravedne i negativne kritike stvarno ozbiljno smetaju može se pročitati iz jednog Šantićevog pisma iz 1912. godine, gde kaže:

“Od sinoć kako sam u pošljednjoj svesci “Ljetopisa” pročitao kritiku Vase Stajića na moju knjigu pjesama još ne mogu da sebi dođem, kao da me neko po mozgu smanderiso’… Šta sve u toj kritici nije rečeno? Na prvo mjesto i glavno moj kritičar ističe da nemam nikakva talenta, da nisam pjesnik, a drugo – da sam pozajmljivao građu za pjesme od Dučića, Rakića i Veljka Petrovića, naročito od ovog pošljednjeg. Međutim, ja sam sve svoje pjesme skoro napisao prije nego li se V. Petrović javio, a naročito pjesme patriotske. Da je ova kritika izašla u jednom političkom listu, ne bih se na nju ni osvrnuo. Ali pošto je izišla u “Ljetopisu” kome je danas urednik jedan T. Ostojić, boli me i veoma boli i za
dugo neću imati mira niti volje za rad, sve dotle dok bar jedan bolji kritičar naš ovu kritiku ne obori ili je ne potvrdi, pa da jednom znam na čemu sam. Htio sam pisati Skerliću, ali sam od toga odustao, jer se bojim da ne bi krivo tumačio da sam malodušan i sujetan. A vjeruj mi, niti sam malodušan ni sujetan, nego me samo nepravda boli, jer onaku kritiku nisam bar ovoga puta zaslužio, jer ipak držim da nešto vrijedim”.

Ljubavno pesništvo Alekse Šantića odiše žalom za neostvarenim ljubavima. Posebno, što je, prvo, bio zaljubljen u Anku Tomlinović, gde je vera bila smetnja da svoju ljubavnu žar zadovolji. Anka je bila katoličke a Aleksa pravoslavne vere. Potom, propala mu je ljubav i sa Zorkom Šolin, bogatom mostarkom, čija je porodica uticala da se Zorka trajno ne veže za mladog pesnika. Obhrvan ljubavnim jadima njegova ljubavna poezija ne odiše optimizmom već ih obeležava snažna emocija ljubavne tuge. Ljubavna poezija Alekse Šantića obeležena je i jakim uticajem bosanko-hercegovačkih narodnih pesama tog doba. poznatijim kao sevdalinke. Poezija smeštena u prirodnom okruženju, tamo gde je nastala, gde se događala: u baštama, hamamima, pod šadrvanima, pod mušebacima, s mirisom đula i behara... odiše čežnjom za
neostvarenim ljubavima. Devojke u njegovim pesmama su okićene đerdanima, zanosnih bokova, imaju lepotu nedodirljivih žena... opisane jezikom neostvarene čežnje, one i dan danas, muškim čitaocima Aleksine poezije, dočaravaju žar koju je i on osećao dok je te pesme stvarao. Veličinu takve ljubavne poezije umeju da shvate samo oni koji mogu da vole i znaju šta je to patiti zbog ljubavi. U poznijim godinama neostvarene ljubavne želje i čežnja
prerastaju u žal za mladošću, što je dakako odlika svih romantičnih ljudi koji s godinama sagledavaju šta su sve propustili i tek tada pronalaze puteve koje u mladosti nisu mogli da sagledaju. Na drugoj strani Aleksa Šantić piše vrlo upečatljivu socijalnu poeziju, ni malo ne mareći, što u istoj, bez imalo milosti, bičuje građanski stalež kome i sam pripada. Ta socijalna nit, danas bi se mogla nazvati angažovana, u poeziji Alekse Šantića pre svega je inicirana teškim položajem seljaka i radništva, razapetim između bezdušnih vlastelina i okupacione austro-ugarske oligarhije, spremne da iscede poslednju kap znoja iz napaćenog naroda. Vapaj ugnjetenog naroda, pre svega seljaka i pečalbara koji sa znojem okupane zemlje i brodova koji ih vode u nepoznato gledajući u nebo, traže, “Hljeba, hljeba!”. Pesmom “Ostajte ovde”, poetskim urlikom punim opravdanog gneva, Aleksa poziva “ pečalbare” da ne odlaze “trbuhom za kruhom” i grade na svom znoju tuđi bolji svet. Zadojen srpskom ali i jugoslovenskom idejom, on je fanatično na strani onih koji su spremni da ostajući na ovim prostorima, daju sve, pa i sebe, za bolje sutra naroda kome pripadaju. U nekim strofama pesimistički nastrojen ipak, ma kako to sad nekom bude gorko zvučalo, Šantić govori: “vaskrsenje ne biva bez smrti”.

Poveznicu između socijalne poezije i nacionalno osvešćene pronaćićemo lako u pesmama koje je Aleksa Šantić, tokom svog plodnog poetskog delatništva, pisao daleko od rodne grude. Ako je u ljubavnim pesmama, neskriveno koketirao sa muslimanskim sevdalinkama, pesmama iz naroda, onda se u nacionalnoj poeziji Aleksa Šantić dobro snalazio imajući za uzor srpske narodne pesme, junake i mitova iz najsvetlijih srpskih dana. Sveti Sava, mit o Kosovu, srpski vladari i junaci u rodoljubivoj poeziji Alekse Šantića predstavljaju barjak pod kojim je pozivao da se oslobođeni, vaskoliki srpski narod, okupi za konačno oslobođenje od stega svekolikih zavojevača. Bilo bi nepravedno
istaći, da je Aleksa Šantić u svojoj rodoljubivoj poeziji mislio samo na srpski narod. Naprotiv, upravo u tim vezama socijalne i rodoljubive poezije, Aleksa je uspešno povezivao i druge narode, pre svega muslimane i hrvate, da se ujedine u ideji za oslobođenje od tuđinske vlasti.

Logično je da pripadnost srpskoj etničkom korpusu, za rezultat ima i najveći deo pesama u kojima je srpstvo na prvom mestu, što je svakako iniciralo Skerlića, da, (gore navedeno, u kritikama), Šantića proglasi “najvećim rodoljubivim pesnikom”. Naprosto moramo zaključiti da je Aleksino rodoljublje bilo široko kao i njegova balkanska, hercegovačka duša, začeta u višenacionalnom Mostaru! Slično je razmišljao i dr Vojislav Đurić koji je upravo na
ovu temu, u predgovoru, svojih SABRANIH DELA – Alekse Šantića, zapisao:

“Šantićeva patriotska poezija ne sastoji se samo iz temperamentnih pokliča, iz lirskih deklaracija, iza kojih bi stajao nekakav apstraktni narod i otadžbina, nego – najčešće – iz živih i inpresivnih slika naših ljudi i naše zemlje”.

Rekli su o Šantiću

Aleksa Šantić nema “mrtvu dušu”, i ono što peva nije ni “poezija truleži” ni “poezija grča”. On je duševno i duhovno zdrav čovek, koji iskreno peva ono što oseća i čiji stihovi su, što je rekao jedan moderni pesnik: “lomni mostovi bačeni s jedne duše na drugu”
Jovan Skerlić (1911)

Šantić je pesnik bez velike strasti i bez plamenog patosa. Bogatstvo reči nije veliko, jer ne treba. Bogatstvo osećaja je veće, ali je skrušeno, zatrpano i pripitomljeno. Pesme nisu rađene sa velikom intonacijom. I većinom se ne završavaju trijumfalno.
Isidora Sekulić (1913)

Među svim ljubavima, među svim borbama za nj je najvažnija ljubav domovinska, borba domovinska; on radi toga pjeva: radi te ljubavi, radi te borbe, ne samo radi ljubavi, koja je kod stihotvorca dosta obično riječ toliko prazna koliko lijepa, nego naročito radi borbe. Jer njemu nije dosta problematično osjećanje za rođenu grudu, on hoće i aktivno đelo grmeći iza istinskih bolnih akcenata Seobe u gromu slobodne duše povrijeđene svim poniženjima našega sužanjstva posvudašnjega.
Tin Ujević (1912)

Šantić se više ne da zamisliti bez pozadine Mostara ni kao rodoljubivi pesnik, ni kao tumač Ali-begova sevdaha, ni kao setni izraz životne jeseni, koju pojačano oseća vezan za drage objekte mladosti, ni, najzad, kao ljubitelj one stare, patriarhalne sredine koju je voleo kao najbolji deo sebe i koja ga je, u stvari, i dala baš takvog kakav je ostao kroz ceo život. Šantić se i ne zamišlja više bez Mostara, ali ni Mostar bez Šantića i njegove poezije, isto kao ni Vranje bez Borisava Stankovića. Ta dva imena vežu se sad zajedno kao kakva nerazdvojna celina.
Vladimir Ćorović (1928)

Aleksa Šantić je izvanredno saosećajna priroda. Saučešće i ljubav u njemu trajno i kod njega nerazdvojno žive. Cela njegova poezija iz tog izvora je i navrela. Ali uz ovu osećajnost, Šantić ima i ideja koje se iz ove psihologije istkristalisavaju, i njegove socijalne pesme imaju svoju osobenu, rekao bih emotivnu misaonost. Tačno, govoreći, ona je filozofski vrlo rudimentarna, i moralo bi se još reći da i ne kazuje ništa naročito novo. Ali, prema rečima jednog francuskog estetičara “od pesnika se ne traži originalnost filozofskih ideja, nego originalnost
filozofskih osećanja”. Šantićeva socijalna osećanja imaju u ovom smislu nečeg poetski filozofskoga u sebi, i to je izraženo na jedan originalan način, i prvi put u našoj poeziji ovako ne slučajno, već kroz jedan pesnički stav, i prvi put sasvim spontano, iz samoga pesničkog bića, a nikakvim posredstvom teorijski primljene misli. I to čisto stanje Šantićeve socijalne pesme je i njen najviši kvalitet.
Milan Bogdanović (1920)

“Krv junačka, duša devojačka”, diskretan i povučen, narodni čovek zato jer božji čovek, Aleksa Šantić više je voleo, što se tiče njega lično, sreću u malom krugu nego slavu u velikom. Dočekao je obrnuto. Čovek familijarno nežan do krajnosti, kopao je grob za grobom i proživeo samohran, bez ličnoga gnezda; a susreo slavu retku među pesnicima, da ga već od mladosti priznaju narodnim. Kao narodni čovek zaslužio je slavu još veću, da bude veliki čovek.
Pero Slijepčević (1934)

Aleksa Šantić je bio plemenita i čovekoljubiva pesnička figura: prirodan i egzotičan u isti mah, vezan za svoje rodno tle i srcem i razumom, on je izražavajući svoj grad i svoj uži zavičaj uspeo da postane prisan našem svetu i u ostalim krajevima zemlje. No svoju umetnost nije dovoljno negovao, i to u vremenu kada je nivo naše pismenosti naglo skočio, i kada su jezičke i formalne nebrižljivosti već postajale greh, istina – privremen… Bio je to pesnik s veoma širokim tematskim dijapazonom, koji istrumente svoga izraza nije na žalost razvio u meri koja bi od njega
načinila jednoga od prvih naših pesnika.
Miodrag Pavlović (1964)

Bio je skrojen od dostojanstva, sa svojim jadom nosio se u sebi, malo kome se tužio. Kad bi došao u veselo društvo mostarsko, zdravi mediteranski kikot njegovih prijatelja nije kod njega izazivao zavist, nego nemuštu tugu nad samim sobom, pa bi se iskradao iz razdraganih mostarskih magaza i po nekoliko dana zatvarao se u svoju sobu. Njegov bol ostajao je u njemu kao što je on ostajao u svom Mostaru. Sve njegove ljubavi imale su sjaj, šare i miris naših starih šehera, bile su bijele i jednim čednim zlatom izvezene kao čevrme davno odminulih patrijarhalnih devojaka, pa
su i sve njegove mržnje, one protiv svake satrapije i protiv sve životinjske niskosti, bile lijepe, pravedničke, u ime ljepote…
Skender Kulenović (1968)

BIBLIOGRAFIJA
(Pregledom su obuhvaćene knjige za života velikog pesnika)

1. PJESME, Mostar, 1891. Štamparija Vladimira M. Radovića.
2. PJESME, Mostar, 1895, Knjiga II. Štamparija Vladimira M. Radovića
3. PJESME, Mostar, 1901. Izdavačka knjižarnica i štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića.
4. POD MAGLOM. Slika iz gornje Hercegovine. Beograd, 1907.Štampa Demokratska štamparija.
5. PJESME, Mostar, 1908. Štampa Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića
6. POD MAGLOM. Slika iz gornje Hercegovine. Mostar, 1908. Štampa Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića. Mala biblioteka, knjiga XXX, sv. 150.
7. PJESME, Beograd, 1911. Štamparija Save Radenkovića i brata. Srpska književna zadruga. knj. 135.
8. HASANAGINICA,1911. Dramska slika u stihovima s pjevanjem. Preštampano iz Letopisa Matice srpske, br. 277. Štamparija “Natošević”.
9. NA STARIM OGNjIŠTIMA, Mostar, 1913. Pjesme. Knjižara Trifka Dudića. 1913.
10. NA STARIM OGNjIŠTIMA, Beograd, 1914, Pjesme. Drugo popunjeno izdanje. Beograd. Kolo srpskih sestara.
11. PESME, Zagreb, 1918(?) Pesme. (Predgovor napisao Vladimir Ćorović). “Književni jug”.
12. HASANAGINICA, Beograd - Sarajevo 1919 Dramska slika s pevanjem. Drugo izdanje. I. Đ. Đurđević. Mala biblioteka, knj.211.
13. NA STARIM OGNjIŠTIMA, Sarajevo, 1920. Pesme. Treće popunjeno izdanje iz 1914. Prosveta.
14. POD MAGLOM, Beograd - Sarajevo 1920. Slika iz gornje Hercegovine. I. Đ. Đurđević. 1920. Mala biblioteka, knjiga 150.
15. PESME, Beograd 1924. Izdavačka knjižarnica Gece Kona. Šantićev prevodilački rad
1. LIRSKI INTERMECO, Mostar, 1897. Pjesme Hajnriha Hajnea. Knjižarnica Paher i Kisić 1897.
2. LIRSKI INTERMECO, Mostar, 1898. Pjesme Hajnriha Hajnea. (Drugo popunjeno, popravljeno i ilustrovano izdanje.) Izdanje knjižarnice Paher i Kisić 1898.
3. IZ NjEMAČKE LIRIKE, Mostar, 1910. Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića. Mostar. Mala biblioteka, knj. XXXVI, sv.
178-185.
4. LIRSKI INTERMECO, Beograd - Sarajevo 1919. S predgovorom Marka Cara. I. Đ. Đurđević. Mala biblioteka, knj. 199.
5. PESME ROBA, Svatopluk Čeh, Sarajevo 1919. Uredništvo “Zvona”.
6. VILjEM TEL. Beograd, 1922. Pozorišna igra u 5 činova. Johan Hristof Fridrih fon Šiler. Srpska književna zadruga, knj.167.
7. IZ HAJNEOVE LIRIKE, Mostar, 1923. Knjižarnica Trifka Dudića.

Stevan Krstec
0,00 RSD
2.090,00 RSD
Cena na sajtu: 1.881,00 RSD
Ušteda: 209,00 RSD
Obavesti me o sniženju
Količinski popust

Dodatnih 10% popusta

na tri i više kupljenih artikala koji nisu na akciji.

 

  • NSZ
Količina: 1 Kom
2
1
Sačuvajte u listi želja
Pomoć
Aleksa Šantić pesnik multinacionalnog Mostara

“Sve nam se više čini da Šantić nije sam potražio azil ulepoti poezije. Pre bi se moglo reći da je sama poezija našla svojazil u lepoti ovog čoveka. Bio je srpski pesnik, a muslimani su ga,kažu, osećali da je njihov. Kada je umirao, mora da se ceo Mostarvajkao: Kuda će sad Aleksa? U raj ili dženet? Mostar se prekopoezije i života Alekse Šantića izvio na jedan tako zagonetannačin da nam se iz daljine pričinjava kao blizak i naš a kada smou njemu - svečan i uzvišen.Kada se iz svojih daljina približavamo Mostaru, pa ako se tajnaš nailazak poklopi i sa sumrakom, pri prvoj, a neizbežnojpomisli na Aleksu Šantića, prepustimo se malo i poeziji.Osetićemo se kao da ne ulazimo u grad, nego u pretprazničko veče”.
– Stevan Raičković za svečani broj lista “Zora”
(1968/1969. godinu)
Jedan od najpoznatijih pesnika pre svega srpske (ali i muslimanske), lirike na razmeđi XIX i XX veka, Aleksa Šantić, rođen je u višenacionalnom Mostaru gradu u srcu Hercegovine, 27. maja 1868. godine u srpskoj, građanskoj i trgovačkoj porodici od oca Rista. Imao je dva brata Peru i Jakova, kao i sestru Radojku koja se udala za Aleksinog prijatelja pesnika Svetozara Ćorovića. Život u trgovačkoj porodici, gde se porodični posao, pre nosio s generacije na generaciju, frustrirajuće je delovao na pesnički talenat mlađanog budućeg pesničkog velikana, ali mu nije smetao da velikan stiha i postane. Poštujući tradicionalne porodične vrednosti tog doba, odlazi na školovanje za trgovca
u Trst kod privatnog učitelja Ljudevita Vuličevića i u Trgovač ku školu u Ljubljani, odakle se vraća u Mostar 1883. godine. Po povratku sa školovanja stupa na posao u trgovinskoj radnji svog oca.

“Iz Trsta se vratio u Mostar 1883. i tu zatekao „neobično mrtvilo“, koje je bilo posledica „nedavnog ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije“. Bio je „prvo vreme prilično povučen“, vodio knjige u očevoj trgovini i čitao „listove i knjige do kojih je mogao u Mostaru doći“. Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad.” – napisao je o začecima književnog rada Svetozar Ćorović. Bio je jedan od osnivača kulturnog lista “Zora” kao i predsednik Srpskog Pjevačkog Društva “Gusle” koje je osnovano 1888.godine. Tu je upoznao i družio se sa poznatim pesnicima tog doba:Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem i mnogim drugim koji su poput Šantića obeležili epohu u kojoj suživeli i stvarali.

U društvu “Gusle” iskazao je svoje raskošne talente, sem štoje vodio društvo, bio je i: recitator, glumac, pevač, solista naviolini, horovođa, kompozitor… Tako je u “Guslama” ostavio neizbrisiv trag svoje svestrane ličnosti.
Zajedno sa Svetozarom Ćorovićem 1896. i 1897. godine biva urednik lista “Zora” a 1898. tu funkciju deli sa Jovanom Dučićem.Svojim delovanjem, i delanjem svoje pesničke sabraće, AleksaŠantić od lista “Zora” stvara prvorazredni kulturni događaj nesamo za bosansko-hercegovačku književnost već i za celokupnu srpsku književnost. U listu svoje radove objavljuju: Stevan Sremac, Janko Veselinović, Simo Matavulj, Radoje Domanović, Ivo Ćipiko, Branislav Nušić, Jovan Skerlić i mnogi drugi srpski književnici. Sa “Zorom” sarađuju i Hrvat Antun Gustav Matoš iSlovenac Ivan Cankar. Učešćem književnika sa prostora Hrvatske i Slovenije, “Zora” predstavlja klicu jugoslovenske ideje
u književnosti.Negde oko 1907. godine Šantić počinje da se pomalo bavi politikom sa ljudima okupljenim oko lista “Narod” koji počinje da izlazi u Mostaru. Već u vreme aneksione krize, 1909. godine,pod pretnjom hapšenja, zajedno sa Svetozarom Ćorovićem beži u Italiju. Po povratku iz izgnanstva postaje poslanik u Bosanskom saboru, a za vreme balkanskih ratova vatreni je zagovornik slobodarskih ideja koje podrazumevaju oslobađanje, sada već, ex-jugoslovenskih prostora od svih zavojevača. Zbog takvih ideja tokom Prvog svetskog rata često biva hapšen kao talac i optuživan za izdaju Austro-ugarske monarhije i buntovništvo. Srpska kraljevska akademija ga je izabrala za svog dopisnog člana 3. februara 1914. godine.

Kraj rata dočekuje u znaku nacionalnog i ličnog stradanja a ostatak života, do smrti, provodi u materijalnoj bedi, ali se književnog stvaralaštva ne odriče. Umro je 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlečive bolesti, tuberkuloze. Nepoznati pesnik je dopisao jedan stih na Šantićevu pesmu “Emina”, koja se i danas izvodi kao jedna od neprevaziđenih sevdalinki, i taj stih se peva u gotovo svim integralnim, muzičkim verzijama “Emine”:

“Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
Nikad umrijet’ neće”

Aleksa Šantić bio je mnogo više od pesnika koji je napisao „Eminu“ - po kojoj ga mlađe generacije danas uglavnom prepoznaju. Bio je humanista koji je upozoravao da se rodna gruda ne napušta. A iznad svega Mostarac koji je voleo svoj grad i koga je grad voleo svim srcem. Za takve vrednosti u Mostaru, čini se, danas nema mesta. Zato je čuvena mostarska gimnazija koja je do građanskog rata devedesetih godina nosila Šantićevo ime, danas samo Gimnazija
Mostar, dok je Šantićeva ulica postala Ulica Mile Budaka. Ali veliki pesnik je samo “skrajnut” u stranu u svom rodnom i voljenom gradu, i nadamo se da to neće dugo potrajati. Dan danas u okolini Sombora postoji naselje Aleksa Šantić koje je dobilo ime po ovom velikom pesniku 1924. godine. Formirano je za potrebe srpskih dobrovoljaca iz Prvog svetskog rata.

Stvaralaštvo Alekse Šantića

Stvaralaštvo Alekse Šantića počinje krajem XIX veka i obeležava početak XX veka. Prvu pesmu objavio je 1886. godine a prvu zbirku pesama 1891. godine. Na pesničko formiranje, ovog velikog pesnika, ex-jugoslovenskih prostora, najviše su uticali Vojislav ilić i Jovan Jovanović Zmaj, sa naših prostora, a veliki udeo imao je i veliki nemački pesnik Hajnrih Hajne. Šantić je iskazivao divljenje i prema drugim nemačkim romantičarima, koji su, takođe, uticali na stvaranje njegovog pesničkog profila. Od svojih uzora veoma lako je prihvatao ideje i razrađivao na svoj,
osoben način. Poezija Alekse Šantića oslanja se na ljubavnu, nacionalnu i socijalnu tematiku, što ga, na neki način odvaja od, takođe, poznatih pesnika njegovog doba Jovana Dučića i Milana Rakića, koji su u svoju poeziju unosili nove evropske vrednosti u pesništvu. Sudbonosno vezan za poeziju sa ognjišta, sa pravom nosi epitet nacionalnog pesnika. Književna kritika nije blagonaklono gledala na Šantićev stil pisanja. Na samom početku, oštre kritike i nimalo birane reči u njima („... Šantić u ljubavnoj lirici „brblja, koješta“...“) mnoge pesnike bi naterale da se okanu ćorava posla i okrenu svom svakodnevnom ispraznom životu, no ne i Aleksu. On je upornošću jednog iskrenog Hercegovca, mada nedovoljno obrazovan, „radio“ na samom sebi, i već posle nekoliko godina iz njegovog pera klizila je poezija koju ni kritika nije mogla, i da je htela, da ignoriše. Najuporniji u podeli negativnih kritika mladom pesniku bio je kritičar Bogdan Popović, veliko ime književne kritike tog doba, on piše o Šantiću:

„G. Šantić dobro piše kad piše dikcijom koja mu je poznata, dikcijom koje obrazac imate u Branka (Radičevića – prim. SK) i u narodnom pesništvu, i kojom su sa srazmerno malim razlikama, prema svom temperamentu pisali i Zmaj (Jovan Jovanović – prim. SK) i Jakšić (Đura – prim. SK). A piše rđavo kad piše onim umetničkim, kitnjastim stilom, kojim su naši pesnici počeli pisati od Vojislava Ilića, i koji se uglavnom sastoji u traženju živoposnih i beleženju suptilnijih pojedinosti, u biranju lepih reči (lepih po značenju i po izgovoru, u većem šarenilu boje i preliva. Međutim ni on ni većina njegovih drugova nisu za takav stil bili spremni. Tim stilom je naročito teško pisati: tu
su pojedinosti češće i suptilnije, prelivi tananiji, potreba za maštom i emocijom veća, a i harmoniju je tu mnogo teže održati; u tom stilu pogdekad greše i veliki veštaci. Tim će pre grešiti naši pesnici, u kojih i inače stil nije nikad bio najjača strana. Čovek se uči na obrascima, a obrasci na kojima su se naši pesnici mogli učiti tom stilu bili su nesavršeni u mnogom pogledu. Oni naši pesnici koji su znali samo srpski (a to je najčešće slučaj sa današnjim našim pesnicima) imali su i malo obrazaca i obrasce najčešće sumnjive vrednosti...“

Bogdan Popović je s pravom u svojim kritikama pominjao i Šantićev jezik, ponekad i nerazumnjiv, kao da je pesnik u očajničkoj potrazi za rimom kratio ili produžavao reči čineći ihnerazumljivim. Te su kritike imale očigledno pozitivan uticaj na Šantića koji vremenom sve više obraća pažnju, trudeći se da usavrši svoj „kitnjasti stil“. No nijedna, pa i najlošija kritika nije mogla od Šantića da napravi izveštačenog pesnika, ostajao je veran svom narodu i govoru i emocijama naroda iz koga je potekao i sa kojim je živeo.Deceniju kasnije posle kritike Bogdana Popovića, Jovan Skerlić piše o Šantiću u „Istoriji nove srpske književnosti“:

„Šantić je počeo podražavanjem Zmaja, tim je podpao pod jakuticaj Vojislava Ilića, i za dugo se nije mogao osloboditi tuđih uticaja. Za poslednjih desetak godina on se razvio u originalnogpesnika, koji ima dva osnovna i jaka osećanja: žarku ljubav prema svome narodu, i duboku setu za mladošću koja odlazi. Iskren i prirodan, on u stihove stavlja otkucaje svoga srca, i peva ne kao pesnički zanatlija no kao čovek koji je sve to živeo i osećao. On je jedan od onih koji su obnovili stariju, gotovo zaboravljenu patriotsku poeziju, davši joj stvarniju i razumniju sadržinu, a
isreniji i topliji ton“.

Skerlić je o Šantiću pisao još, na primer jedno vrlo zanimljivo i pre svega jako afirmativno mišljenje:

“… najbolji rodoljubivi pesnik naš, koji poniženu i gotovo zaboravljenu rodoljubivu poeziju podiže do njene negdašnje visine iz doba Zmaja i Jakšića”.

Kada se sve sabere Šantić ne samo da nije bio miljenik kritike, već ga je ona ponekad i “ubijala u pojam”, mada, da li zaslugom kritike ili njegovim pesničkim sazrevanjem, izgledalo je kao da “umesne” primedbe kritičara usvaja i menja u svojoj poeziji, ono što, nije bilo “savršeno” i “po meri”. Da mu odista nepravedne i negativne kritike stvarno ozbiljno smetaju može se pročitati iz jednog Šantićevog pisma iz 1912. godine, gde kaže:

“Od sinoć kako sam u pošljednjoj svesci “Ljetopisa” pročitao kritiku Vase Stajića na moju knjigu pjesama još ne mogu da sebi dođem, kao da me neko po mozgu smanderiso’… Šta sve u toj kritici nije rečeno? Na prvo mjesto i glavno moj kritičar ističe da nemam nikakva talenta, da nisam pjesnik, a drugo – da sam pozajmljivao građu za pjesme od Dučića, Rakića i Veljka Petrovića, naročito od ovog pošljednjeg. Međutim, ja sam sve svoje pjesme skoro napisao prije nego li se V. Petrović javio, a naročito pjesme patriotske. Da je ova kritika izašla u jednom političkom listu, ne bih se na nju ni osvrnuo. Ali pošto je izišla u “Ljetopisu” kome je danas urednik jedan T. Ostojić, boli me i veoma boli i za
dugo neću imati mira niti volje za rad, sve dotle dok bar jedan bolji kritičar naš ovu kritiku ne obori ili je ne potvrdi, pa da jednom znam na čemu sam. Htio sam pisati Skerliću, ali sam od toga odustao, jer se bojim da ne bi krivo tumačio da sam malodušan i sujetan. A vjeruj mi, niti sam malodušan ni sujetan, nego me samo nepravda boli, jer onaku kritiku nisam bar ovoga puta zaslužio, jer ipak držim da nešto vrijedim”.

Ljubavno pesništvo Alekse Šantića odiše žalom za neostvarenim ljubavima. Posebno, što je, prvo, bio zaljubljen u Anku Tomlinović, gde je vera bila smetnja da svoju ljubavnu žar zadovolji. Anka je bila katoličke a Aleksa pravoslavne vere. Potom, propala mu je ljubav i sa Zorkom Šolin, bogatom mostarkom, čija je porodica uticala da se Zorka trajno ne veže za mladog pesnika. Obhrvan ljubavnim jadima njegova ljubavna poezija ne odiše optimizmom već ih obeležava snažna emocija ljubavne tuge. Ljubavna poezija Alekse Šantića obeležena je i jakim uticajem bosanko-hercegovačkih narodnih pesama tog doba. poznatijim kao sevdalinke. Poezija smeštena u prirodnom okruženju, tamo gde je nastala, gde se događala: u baštama, hamamima, pod šadrvanima, pod mušebacima, s mirisom đula i behara... odiše čežnjom za
neostvarenim ljubavima. Devojke u njegovim pesmama su okićene đerdanima, zanosnih bokova, imaju lepotu nedodirljivih žena... opisane jezikom neostvarene čežnje, one i dan danas, muškim čitaocima Aleksine poezije, dočaravaju žar koju je i on osećao dok je te pesme stvarao. Veličinu takve ljubavne poezije umeju da shvate samo oni koji mogu da vole i znaju šta je to patiti zbog ljubavi. U poznijim godinama neostvarene ljubavne želje i čežnja
prerastaju u žal za mladošću, što je dakako odlika svih romantičnih ljudi koji s godinama sagledavaju šta su sve propustili i tek tada pronalaze puteve koje u mladosti nisu mogli da sagledaju. Na drugoj strani Aleksa Šantić piše vrlo upečatljivu socijalnu poeziju, ni malo ne mareći, što u istoj, bez imalo milosti, bičuje građanski stalež kome i sam pripada. Ta socijalna nit, danas bi se mogla nazvati angažovana, u poeziji Alekse Šantića pre svega je inicirana teškim položajem seljaka i radništva, razapetim između bezdušnih vlastelina i okupacione austro-ugarske oligarhije, spremne da iscede poslednju kap znoja iz napaćenog naroda. Vapaj ugnjetenog naroda, pre svega seljaka i pečalbara koji sa znojem okupane zemlje i brodova koji ih vode u nepoznato gledajući u nebo, traže, “Hljeba, hljeba!”. Pesmom “Ostajte ovde”, poetskim urlikom punim opravdanog gneva, Aleksa poziva “ pečalbare” da ne odlaze “trbuhom za kruhom” i grade na svom znoju tuđi bolji svet. Zadojen srpskom ali i jugoslovenskom idejom, on je fanatično na strani onih koji su spremni da ostajući na ovim prostorima, daju sve, pa i sebe, za bolje sutra naroda kome pripadaju. U nekim strofama pesimistički nastrojen ipak, ma kako to sad nekom bude gorko zvučalo, Šantić govori: “vaskrsenje ne biva bez smrti”.

Poveznicu između socijalne poezije i nacionalno osvešćene pronaćićemo lako u pesmama koje je Aleksa Šantić, tokom svog plodnog poetskog delatništva, pisao daleko od rodne grude. Ako je u ljubavnim pesmama, neskriveno koketirao sa muslimanskim sevdalinkama, pesmama iz naroda, onda se u nacionalnoj poeziji Aleksa Šantić dobro snalazio imajući za uzor srpske narodne pesme, junake i mitova iz najsvetlijih srpskih dana. Sveti Sava, mit o Kosovu, srpski vladari i junaci u rodoljubivoj poeziji Alekse Šantića predstavljaju barjak pod kojim je pozivao da se oslobođeni, vaskoliki srpski narod, okupi za konačno oslobođenje od stega svekolikih zavojevača. Bilo bi nepravedno
istaći, da je Aleksa Šantić u svojoj rodoljubivoj poeziji mislio samo na srpski narod. Naprotiv, upravo u tim vezama socijalne i rodoljubive poezije, Aleksa je uspešno povezivao i druge narode, pre svega muslimane i hrvate, da se ujedine u ideji za oslobođenje od tuđinske vlasti.

Logično je da pripadnost srpskoj etničkom korpusu, za rezultat ima i najveći deo pesama u kojima je srpstvo na prvom mestu, što je svakako iniciralo Skerlića, da, (gore navedeno, u kritikama), Šantića proglasi “najvećim rodoljubivim pesnikom”. Naprosto moramo zaključiti da je Aleksino rodoljublje bilo široko kao i njegova balkanska, hercegovačka duša, začeta u višenacionalnom Mostaru! Slično je razmišljao i dr Vojislav Đurić koji je upravo na
ovu temu, u predgovoru, svojih SABRANIH DELA – Alekse Šantića, zapisao:

“Šantićeva patriotska poezija ne sastoji se samo iz temperamentnih pokliča, iz lirskih deklaracija, iza kojih bi stajao nekakav apstraktni narod i otadžbina, nego – najčešće – iz živih i inpresivnih slika naših ljudi i naše zemlje”.

Rekli su o Šantiću

Aleksa Šantić nema “mrtvu dušu”, i ono što peva nije ni “poezija truleži” ni “poezija grča”. On je duševno i duhovno zdrav čovek, koji iskreno peva ono što oseća i čiji stihovi su, što je rekao jedan moderni pesnik: “lomni mostovi bačeni s jedne duše na drugu”
Jovan Skerlić (1911)

Šantić je pesnik bez velike strasti i bez plamenog patosa. Bogatstvo reči nije veliko, jer ne treba. Bogatstvo osećaja je veće, ali je skrušeno, zatrpano i pripitomljeno. Pesme nisu rađene sa velikom intonacijom. I većinom se ne završavaju trijumfalno.
Isidora Sekulić (1913)

Među svim ljubavima, među svim borbama za nj je najvažnija ljubav domovinska, borba domovinska; on radi toga pjeva: radi te ljubavi, radi te borbe, ne samo radi ljubavi, koja je kod stihotvorca dosta obično riječ toliko prazna koliko lijepa, nego naročito radi borbe. Jer njemu nije dosta problematično osjećanje za rođenu grudu, on hoće i aktivno đelo grmeći iza istinskih bolnih akcenata Seobe u gromu slobodne duše povrijeđene svim poniženjima našega sužanjstva posvudašnjega.
Tin Ujević (1912)

Šantić se više ne da zamisliti bez pozadine Mostara ni kao rodoljubivi pesnik, ni kao tumač Ali-begova sevdaha, ni kao setni izraz životne jeseni, koju pojačano oseća vezan za drage objekte mladosti, ni, najzad, kao ljubitelj one stare, patriarhalne sredine koju je voleo kao najbolji deo sebe i koja ga je, u stvari, i dala baš takvog kakav je ostao kroz ceo život. Šantić se i ne zamišlja više bez Mostara, ali ni Mostar bez Šantića i njegove poezije, isto kao ni Vranje bez Borisava Stankovića. Ta dva imena vežu se sad zajedno kao kakva nerazdvojna celina.
Vladimir Ćorović (1928)

Aleksa Šantić je izvanredno saosećajna priroda. Saučešće i ljubav u njemu trajno i kod njega nerazdvojno žive. Cela njegova poezija iz tog izvora je i navrela. Ali uz ovu osećajnost, Šantić ima i ideja koje se iz ove psihologije istkristalisavaju, i njegove socijalne pesme imaju svoju osobenu, rekao bih emotivnu misaonost. Tačno, govoreći, ona je filozofski vrlo rudimentarna, i moralo bi se još reći da i ne kazuje ništa naročito novo. Ali, prema rečima jednog francuskog estetičara “od pesnika se ne traži originalnost filozofskih ideja, nego originalnost
filozofskih osećanja”. Šantićeva socijalna osećanja imaju u ovom smislu nečeg poetski filozofskoga u sebi, i to je izraženo na jedan originalan način, i prvi put u našoj poeziji ovako ne slučajno, već kroz jedan pesnički stav, i prvi put sasvim spontano, iz samoga pesničkog bića, a nikakvim posredstvom teorijski primljene misli. I to čisto stanje Šantićeve socijalne pesme je i njen najviši kvalitet.
Milan Bogdanović (1920)

“Krv junačka, duša devojačka”, diskretan i povučen, narodni čovek zato jer božji čovek, Aleksa Šantić više je voleo, što se tiče njega lično, sreću u malom krugu nego slavu u velikom. Dočekao je obrnuto. Čovek familijarno nežan do krajnosti, kopao je grob za grobom i proživeo samohran, bez ličnoga gnezda; a susreo slavu retku među pesnicima, da ga već od mladosti priznaju narodnim. Kao narodni čovek zaslužio je slavu još veću, da bude veliki čovek.
Pero Slijepčević (1934)

Aleksa Šantić je bio plemenita i čovekoljubiva pesnička figura: prirodan i egzotičan u isti mah, vezan za svoje rodno tle i srcem i razumom, on je izražavajući svoj grad i svoj uži zavičaj uspeo da postane prisan našem svetu i u ostalim krajevima zemlje. No svoju umetnost nije dovoljno negovao, i to u vremenu kada je nivo naše pismenosti naglo skočio, i kada su jezičke i formalne nebrižljivosti već postajale greh, istina – privremen… Bio je to pesnik s veoma širokim tematskim dijapazonom, koji istrumente svoga izraza nije na žalost razvio u meri koja bi od njega
načinila jednoga od prvih naših pesnika.
Miodrag Pavlović (1964)

Bio je skrojen od dostojanstva, sa svojim jadom nosio se u sebi, malo kome se tužio. Kad bi došao u veselo društvo mostarsko, zdravi mediteranski kikot njegovih prijatelja nije kod njega izazivao zavist, nego nemuštu tugu nad samim sobom, pa bi se iskradao iz razdraganih mostarskih magaza i po nekoliko dana zatvarao se u svoju sobu. Njegov bol ostajao je u njemu kao što je on ostajao u svom Mostaru. Sve njegove ljubavi imale su sjaj, šare i miris naših starih šehera, bile su bijele i jednim čednim zlatom izvezene kao čevrme davno odminulih patrijarhalnih devojaka, pa
su i sve njegove mržnje, one protiv svake satrapije i protiv sve životinjske niskosti, bile lijepe, pravedničke, u ime ljepote…
Skender Kulenović (1968)

BIBLIOGRAFIJA
(Pregledom su obuhvaćene knjige za života velikog pesnika)

1. PJESME, Mostar, 1891. Štamparija Vladimira M. Radovića.
2. PJESME, Mostar, 1895, Knjiga II. Štamparija Vladimira M. Radovića
3. PJESME, Mostar, 1901. Izdavačka knjižarnica i štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića.
4. POD MAGLOM. Slika iz gornje Hercegovine. Beograd, 1907.Štampa Demokratska štamparija.
5. PJESME, Mostar, 1908. Štampa Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića
6. POD MAGLOM. Slika iz gornje Hercegovine. Mostar, 1908. Štampa Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića. Mala biblioteka, knjiga XXX, sv. 150.
7. PJESME, Beograd, 1911. Štamparija Save Radenkovića i brata. Srpska književna zadruga. knj. 135.
8. HASANAGINICA,1911. Dramska slika u stihovima s pjevanjem. Preštampano iz Letopisa Matice srpske, br. 277. Štamparija “Natošević”.
9. NA STARIM OGNjIŠTIMA, Mostar, 1913. Pjesme. Knjižara Trifka Dudića. 1913.
10. NA STARIM OGNjIŠTIMA, Beograd, 1914, Pjesme. Drugo popunjeno izdanje. Beograd. Kolo srpskih sestara.
11. PESME, Zagreb, 1918(?) Pesme. (Predgovor napisao Vladimir Ćorović). “Književni jug”.
12. HASANAGINICA, Beograd - Sarajevo 1919 Dramska slika s pevanjem. Drugo izdanje. I. Đ. Đurđević. Mala biblioteka, knj.211.
13. NA STARIM OGNjIŠTIMA, Sarajevo, 1920. Pesme. Treće popunjeno izdanje iz 1914. Prosveta.
14. POD MAGLOM, Beograd - Sarajevo 1920. Slika iz gornje Hercegovine. I. Đ. Đurđević. 1920. Mala biblioteka, knjiga 150.
15. PESME, Beograd 1924. Izdavačka knjižarnica Gece Kona. Šantićev prevodilački rad
1. LIRSKI INTERMECO, Mostar, 1897. Pjesme Hajnriha Hajnea. Knjižarnica Paher i Kisić 1897.
2. LIRSKI INTERMECO, Mostar, 1898. Pjesme Hajnriha Hajnea. (Drugo popunjeno, popravljeno i ilustrovano izdanje.) Izdanje knjižarnice Paher i Kisić 1898.
3. IZ NjEMAČKE LIRIKE, Mostar, 1910. Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića. Mostar. Mala biblioteka, knj. XXXVI, sv.
178-185.
4. LIRSKI INTERMECO, Beograd - Sarajevo 1919. S predgovorom Marka Cara. I. Đ. Đurđević. Mala biblioteka, knj. 199.
5. PESME ROBA, Svatopluk Čeh, Sarajevo 1919. Uredništvo “Zvona”.
6. VILjEM TEL. Beograd, 1922. Pozorišna igra u 5 činova. Johan Hristof Fridrih fon Šiler. Srpska književna zadruga, knj.167.
7. IZ HAJNEOVE LIRIKE, Mostar, 1923. Knjižarnica Trifka Dudića.

Stevan Krstec
Trenutno nema komentara
Karakteristika Vrednost
Kategorija POEZIJA
Autor Aleksa Šantić
Težina specifikacija 0.5 kg
Izdavač KREATIVNA RADIONICA BALKAN
Pismo Latinica
Povez Tvrd
Godina2019
Format14,5x20,5
Strana529

Slični proizvodi

Imam petnaest minuta da napišem nešto ravnodušno Imam ručak. Imam večeru. Zasluženo i ...
719,00 RSD
799,00 RSD
Unapred mrtvi, za besmrtnost se borimo. Živećemo u onome što stvorimo. „Ovo nije ljuba...
629,00 RSD
699,00 RSD
Nova zbirka poezije Irene Plaović! „Ljubav je neko neprepoznatljivo klaćenje Između ne...
623,00 RSD
693,00 RSD
Novo izdanje (dvojezično, srpsko-rusko) izabranih pesama u izboru i novom prevodu Nađe ...
693,00 RSD
770,00 RSD
Osma zbirka pesama Zvonka Karanovića nosi naziv Kavezi, a centralna tema jeste potraga ...
990,00 RSD
1.100,00 RSD
Zadivljujuće je kad vidimo da pesnici srednje generacije, mada ne mnogo njih, zadrže sv...
712,00 RSD
792,00 RSD
Nije Todosije birao trenutak, vreme. Apsolutno vreme je išlo u susret apsolutnom čoveku...
712,00 RSD
792,00 RSD
Za Petrosa Golicisa, grčkog pesnika srednje generacije (1978, Solun) se, nakon pet zbir...
712,00 RSD
792,00 RSD
O zbirci pesama pesnika mlađe generacije, Nenada Obradovića (1991) je nemoguće govoriti...
801,00 RSD
891,00 RSD
Knjiga Neko drugi Nebojše Vasovića, našeg poznatog književnika koji živi u Torontu (Kan...
712,00 RSD
792,00 RSD
Pesnikinja hrabro eksperimentiše kompozicijom, što je razlikuje od savremenika. Autori ...
712,00 RSD
792,00 RSD
Jedinstveno putovanje kroz ljudsku dušu. Kroz svojih sedam knjiga poezije i proze, kao ...
712,00 RSD
792,00 RSD