Osjećala sam kako mi se ledi ruka od tekućine prve kemoterapije koja je kap po kap satima već curila kroz infuziju u moje vene i obuzimala mi tijelo na neki čudan način sve više. Pokušavala sam naći bolji položaj u krevetu i nisam mogla puno promijeniti šta god napravila. Žuljalo me sve. Krevet je bio neudoban za mršavicu poput mene, ali nije bio problem više ni u krevetu. Žuljale su me vlastite kosti. Nekako sam se smanjila i utonula u plavu bolničku posteljinu iz koje je virila samo desna ruka u kojoj je bila zabodena igla s cjevčicom. Slučajno sam pogledala lijevu i pomislila da mi se smanjila gejša. I zmaj mi se smanjio! Sve su se tetovaže nekako smanjile i pomjerile sa svog mjesta mršavosti.
A jednom kad me medicinska sestra ubola nakon bezbroj ubadanja do tada, pomislila sam na bockanje i grebanje igle mašinice za tetoviranje. A odmah za tim lančano se nadovezala pomisao i na sve osude što dobronamjerih što lažnih moralista kako je to tetoviranje zabranjeno, kako nije dozvoljeno u islamu, šejtanska posla i šta mi sve nisu govorili.
I evo... ako i to treba da prihvatim - predajem se! Prihvatam. Ako je Bog zaista trebao da me kazni zbog tog grijeha onda dragi moj Bože ti i ja smo sada kvit.
Kazni me... o Bože kazni me za sve
Riječi moje davno napisane, otpjevane i proslavljene pjesme. Kroz glavu su mi prolazili stihovi drugih pjesama i činilo mi se kao da su neke rečenice došle na naplatu i bila sam svjesna da me čeka sve ono sa čime se još nisam susrela. Igle, infuzije, pregledi, nalazi, već sam bila umorna od svega, a bio je to tek početak
