Krakov svjesno naznačava da mu je život bio zasnovan na neshvatlјivim protivnostima, da mu je sudbina dugo bila izvanredno naklonjena, a zatim je, kao i gotovo svim njegovim sunarodnicima, postala svirepa. Slično kako je to svjedočio čitavo stolјeće ranije u svojim memoarskim zapisima prota Mateja Nenadović, samo na jedan drastičniji i radikalniji način, i Krakov priznaje da je dosegao visoke tačke uspona i svu snagu lјudske slave i poštovanja, ali i „svu gorčinu poniženja kada se dodirne dno lјudskog društva“. Sjedio je za obilnim trpezama mnogih kralјeva, a opet je iskusio glad i beznađe tako da je bio srećan kada je mogao da ispeče šaku kukuruznih zrna, koračao je stotine metara preko jezivog mosta načinjenog od tijela umrlih drugova dok su prelazili preko Albanije, a nošen je kao pobjednik na ulicama posutim cvijećem, na rukama razdraganih djevojaka.
