Pre nego što se postavi pitanje ima li ("pravih") ljubavnih romana u srpskoj književnosti, trebalo bi postaviti pitanje postoji li uopšte ljubav? Junak ove knjige, prepun nesavršenosti kao šipak koštica, s toliko slabosti da je to već privlačno, prema Ljubavi s velikim slovom postavlja se na način "srce hoće, a dupe klokoće". Dok mu emotivna oštećenost i hinjeni cinizam na uho zbore ono što savremena psihologija odavno prodaje kao nauku – da je romantična ljubav opasna zabluda – on ne može, a da ne posegne za njom, kada mu se učini da može da spoji "puki seks" sa ostvarenjem ljubavnog ideala. Tražeći preko hedonizma pogače – usput s glavom u oportunističkom pesku tokom godine kulture 1998. – junak ove knjige promašuje kapije ljubavi i gubi krhki flaneristički spokoj koji mu je davao iluziju slobode.
