A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam živ zauvijek. Ali probudit će se tada Polifem, kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...
Šta nam Marinković i danas govori svojim romanom? Da se čovjekov urbani život do krajnosti zakomplikovao i da je vreva gradskog mravinjaka izmjenila ne samo spoljašnju sliku svijeta već i naše poimanje stvarnosti, da su ljudske emocije doživjele svoj preobražaj ili degeneraciju, da je ciklični ratni povratak u predcivilizacijsko stanje po razdaljini sve duži, a po posledicama sve strašniji put. Kiklop je otuda ingeniozna krovna metafora modernog pandemonijuma: ovce i ljudi izmiješani su u Polifemovoj pećini, sudaraju se u paničnom bijegu da ne budu prvi na redu za mesoždersku gozbu. Tu silu koja drži u zatočeništvu, nadzire i na kraju brutalno uništava čovjeka, simbolizuje mitsko biće na genološkoj sredini između nemani i ljudske forme.
Šta u tom slučaju Kiklop može ponuditi savremenom čitaocu? Može mu pomoći da jasnije artikuliše vlastite misli i osjećanja povodom opšteg stanja u kome se svijet zatekao, može ga podstaći da preispita etičke i filozofske pretpostavke kojima premjerava stvarnost i sopstveno iskustvo, može mu pružiti utočište u komičkoj vedrini koja ne nestaje sa zemlje ni u trenucima sveopšteg civilizacijskog pomračenja. Najzad, može mu dati vrhunski estetski doživljaj, jer je riječ, nadasve, o velikom romanu koji se uvijek, kako kaže jedan Marinkoviću blizak autor, „piše samo kada kuća gori“. Zato se može reći i da se takvi romani čitaju onda kada postoji stvarna opasnost od požara.
Vladan Bajčeta (urednik izdanja)
