Ukoliko pisanje ostvaruje tjelesnost riječi i putenost jezika, "nema li tekst ljudsku formu, nije li on lik, anagram tijela? Užitak u tekstu ne bi se onda mogao svesti na svoje gramatičko [fenotekstualnol funkcioniranje, kao što je užitak tijela nesvodiv na fiziološku potrebu". Između zadovoljstva [contentement], lebdenja na površini teksta, i naslade [jouissancel zaranjanja u tekst gdje jezik doživljava katastrofalne potrese svrgnutog božanstva tnpr. u Jovcea, Artauda i Beckettal, užitak ["plaisir"] srednji je izraz uravnoteženog uzajamnog prepoznavanja tijela-teksta i teksta-tijela. Time se objašnjava neobična solidarnost štiva i štioca: "tekst je fetiški predmet a taj me fetiš žudi". Tekst lovi čitatelja cijelim sustavom posebno usmjerenih sredstava što uvjeravaju štioca u njegovu neslučajnost. [S druge pak strane, moglo bi se dodati, ako tekst prilagođava sebi čitatelja, ne mijenja li čitatelj tekst uvijek drugačije rekonstruirajući sklop njegovih referencija?] Tjelesnost teksta očituje se kao užitak u najvišoj svojoj funkciji: prijetvorhi vrijednosti što ih promeće označeno u građu označitelja. Nije stoga neobično što Barthes zaključuje svoju knjigu o užitku štiva prijedlogom da se "piše na glas". Njegova je osnovna pojavna razina koža, zrno, tvamost glasa i cijelog tijela, ono puteno titranje što se očituje u glasu kao užitak.
.png){kind=logo}
