Dvojezično izdanje.
Filozofska i teološka kritika religije pokazuju da je idolopoklonstvo opasnost koja je imanentna religiji, tj. ljudima koji se smatraju vjernicima. Idolopoklonstvo izvire iz čovjekove sklonosti i želje da svu stvarnost, a tako i Boga, pretvori u slugu svoga koristoljublja. Koliko filozofska kritika religije (kritika religije u ime uma) i teološka kritika religije (kritika religije u ime vjere u Isusova Boga) korespondiraju, najbolje se vidi po tome što je veliki protestantski teolog Karl Barth prihvatio Feuerbachovu kritiku religije i ustvrdio da je do sada skoro svaka teologija bila antropologija. Time je želio reći da je teologija bila čovjekov govor o samome sebi, a ne govor o Bogu. A ako je bila čovjekov govor o samom sebi, onda se to zove samoobožavanje ili idolatrija.
Sada je potrebno odgovoriti na pitanje: kako ljudi koji sebe smatraju vjernicima utemeljuju i opravdavaju svoje nasilje nad drugima? Glavno božanstvo, tj. idol, u ime kojega je proveden osvajački rat zove se nacija. U tom ratu masovno su sudjelovali oni koji sebe smatraju vjernicima, što znači da su oni Boga svoje religije pretvorili u slugu svome jedinom božanstvu, koje se zove nacija, nacionalna politika, nacionalni interesi. To se najbolje vidi po religioznom rječniku koji su nacionalisti preuzeli i stavili u službu svoga božanstva.
Mile Babić
iz teksta Idolopoklonstvo utemeljuje nasilje, u knjizi Nasilje idola.
