SLIJEPA KARTA

Jesi li bio sam? Probudio sam se okružen ljudima. Sve su ih s raznih strana dovele Volge. Dagestanku Alisu sam poznavao, zajedno smo se povlačili jednom berlinskom zimom. Nikolu sam očekivao nešto kasnije. Što vas je ondje dovelo? Nominalno, literatura. Svi su prisutni bili pisci. Što je to pisac? Ne znam. Znatiželjan i nešto tašt čovjek, surov i lažno bezbrižan, koji svoje mane, svoje poroke upražnjava javno. Čovjek ponekad pun sebe kao poplava, prazan od svega drugog. Iznutra ružan kao kamata. Pisci na okupu? Takvi su skupovi ispupčeno ogledalo, vraćaju vlastitu sliku iskrivljenu koliko je nužno da se prisiliš gledati. Od vas se, ustvari, očekuje? Nominalno, literatura. Usput upoznavanje Armenije, njezine povijesti koja ima oblik paklenog lijevka i sad je stiješnjena u crnu rupu iz koje kuljaju pacovi, iz koje kaplju ulje i vino u boji krvi. Paklenog, naravno, u mjeri u kojoj pakao, inače uvijek i samo osoban, tek metaforički može postati općim. Ples i spoticanje po vanjskom obodu lijevka, širina prirode i kulture koje u taj rog obilja stanu, pristajanje uz "armensku stvar", jer sve je u Armeniji Armenija, i pomalo krv i zemlja, ukratko, previše od jednog posjeta i više nego što mogu i želim uzeti. Više no želim dati. Po kratkom postupku? Ventil na ekspres-loncu. Trublja koja ne drma zidinama već, zagušena sordinom, pljucka neprestanu, dvojbeno čujnu nervoznu uzbunu. Na najgnjusnije načine taj je narod izgubio sve osim sjećanja; lijevak je stoljećima bio mlinac za meso, bat za lomljenje kostiju. Točno to je međutim najuopćenija moguća definicija povijesti. Divljanje zatočene životinje, refleks utopljenika, fakultet smrti. Nemogućnost bijega iz petlje jedne suviše ljudske havarije, kolektivne traume posvećene mašinerijom ideološkog aparata; gordijski čvor hiperhistorizirane sadašnjosti, sukob koji se ne da razriješiti, možda tek presjeći. Biografija u jednoj riječi: očaj. Život drugdje. Život za kosti. Život kostiju. Što bi želio dati? Dao bih sve.