Zbirka Mošti sjevernih vjetrova, koja je pred nama, po mnogo čemu nastavlja kontinuum Klobučarova pjesništva koji, već na prvi pogled, karakterizira intrigantnost naslova njegovih zbirki. Noćas su plakale breskve, Neka tuđa vremena, Tišina u očima, Nebeska vrata, Balkanski vjetrovi, Okopnješe moji snjegovi, Umni geto, Buđenje uspavanog prisustva … jednostavno vape da otvorite korice i zavirite u pjesnikovu dušu. Koliko god bilo čitatelja, a mnogo nas je, stvaramo svaki svoju sliku te duše.
„Božanski je osjećaj, kaže pjesnik, biti usidren u kanadskom nezaboravu svih onih duša sa kojima davno romorih nekad živim ulicama, a koje i sada eto pronađu razloga da se jave pjesniku ovih dana, boleći između redova knjige življenja koja ih odvedoše više od neba, raspršeni ko maslačci obalama najšire rijeke postojanja“
„Misli čovjek da je daleko, sam postavši daljinom. Ode raskorijenjen pa se vraća cijeli život i svakim odlaskom ponese komadić povratka. Bude to vrijeme čas surovo, čas blago kao suza dječjega neba …“ – jedna od autobiografskih misli pjesnika Ljubana Klobučara prati ga kroz cijeli životni i stvaralački opus, pomažući nam da ga bolje razumijemo, lociramo na ovoj bremenitoj i nemirnoj Kugli i „pripitomimo“ snagu tog, poput gorskog potoka brzog, snažnog i nepredvidivog stiha.
