KOTLIĆI SU U PAKLU U RAJU NEMA KUVANJA III IZDANJE

Maja Volk je žena koja je uspjela da se izbori sa opakom bolešću, sa rakom grla.

Knjiga sadrži recepte za spremanje hrane sa jedne strane knjige a poeziju sa druge.

Reč autorke:
Ovdje se neću previše baviti pitanjem zašto treba pročitati „Kotlići su u paklu" a treba. Ne samo da je poželjno, nego je i neophodno, jer je autorka sada trajno zdrava žena koja hoda, zahvaljujući činjenici da je sama (doslovno) shvatila da ,,U raju nema kotlića". Iz ovoga proizilazi zaključak da je Maja, i metaforički i doslovno rečeno, bila mrtva žena koja hoda, ali i da je sada živa da življa ne može biti. Svakako i da hoda. Dugim koracima. Toliko o „Kotlićima". Ipak je lirika nekako prostor u kome se osjećam „udobno", te ću se nadalje baviti isključivo Majinom lirikom.

Maja piše jasno koristeći riječi krajnje precizno. Na momente se čak stiče utisak da škrtari na riječima. Ne razbacuje ih. To nikako ne znači da njena misao, njene raskošno prosute emocije, nisu zaokružene ili da su nedorečene. Naprotiv. Na ovaj način ona postiže da je njena poezija dobija neki čudno opor „ukus", neku čudnu zgusnutost. Njene pjesme dobijaju na zamahu, snazi, često i na jetkosti, po nekada postaju toliko bolne da se teško podnose. Stoga predlažem oprez kod čitanja, neophodno je čuvati se, jer nije nemoguće da pogodi pravo u pleksus. Ako mi neko od čitalaca ne povjeruje, biće dovoljno da pročita makar jednu pjesmu, na primjer pjesmu „Deset godina braka".