OČI KOJE SAM VOLIO

Vera Bosazzi kao već iskusna spisateljica bruseći se kroz poeziju i priču, osobito za djecu, stekla je samopouzdanje ali i znanje te se upustila u pisanje romana. Roman temelji na fikciji ali radnju stavlja u vrijeme zbilje tako da su mjesta događanja stvarna a događaji se stvarno dogodili u opisanom vremenu. Na taj način spisateljica opisuje prošlost i događaje koji su se dogodili a koju su nju impresionirali, od življenja u bivšoj državi, domovinskog rata pa sve do današnjih dana tako da roman ima i svoje povijesne zapise.

U svojem ispisu slikovito nam opisuje kako se onda živjelo, plesalo i koji su hitovi osvajali mlade. Ljubav je uvijek ta koja pokreće, tako je i ovaj roman pokrenula ljubav dvoje mladih koji su se slučajno sreli na ljetnim praznicima uživajući u suncu i moru.

Kao i sve velike ljubavi tako i ova završi nesretno i tragično, pa se roman prati poput krimića što mu daje određenu uzbudljivost u fabuli budući da se glavni lik iz ljubavi prema svojoj djevojci upušta u istragu kako bi razriješio niz misterioznih događanja oko nestanka svoje ljubljene iz mladosti.

Sve u svemu, ovo je zanimljiv roman i čitatelji će uživati u njegovom čitanju pogotovo oni koji vole ljubavne romane punih emocija a koji su vođeni kroz krim priču.

Zdravko Odorčić, urednik


I „mali“ životi su dopušteni

Roman Vere Bosazzi Oči koje sam volio roman je prostora i vremena prikazan kroz ljubavnu tragediju. To je roman koji sadrži povijesne, ratne, fikcijske, detektivske, krimićke, ljubavne pa čak i dokumentarne dijelove. U romanu obitava pregršt unutarnjih monologa i konflikata likova samih sa sobom i s drugima. Struktura romana obuhvaća niz situacija i događaja, fikcijskih i povijesnih, te nas drži u neizvjesnosti, zapravo u nadi za, ipak, sretnim završetkom, do samoga kraja.

Tin Rožić glavni je lik koji nas isprekidano, napreskokce vodi kroz svoja sjećanja ispreplićući ih kroz sadašnjost. Okosnica svega njegova je ljetna ljubav iz mladosti - Maja, kojoj se nikada nije prestao nadati.

Udisao je miris njezine guste, crne kose i kažiprstom joj milovao usne, a ona ga je gledala onim svojim modroljubičastim očima, koje je toliko volio.

Esencija zbivanja vrti se baš oko Maje, koja je još od djetinjstva podložna tragedijama i patnji, zbog oca koji ju je seksualno zlostavljao. Odustavši od Tina, svoje ljubavi, zbog razdvojenosti (Zagreb – Beograd), pomisli da je pronašla svoju sreću u Matiji, za kojeg se i uda. No, Matija je zapravo drhtava figura koja naizgled ima sve - ljepotu, bogatstvo, prestiž; no ispostavi se da je to samo njegova maska ispod koje se krije hedonistički egomanijak koji živi iznad domena moralnih, a i pravnih zakona. Taj amoralist držao je Maju pod svojom čizmom, ne mareći ni za svoje vlastito dijete koje mu je bilo trn u oku. Na kraju je silovao vlastito dijete i obje ih hladnokrvno ubio.

Dostojevski je u svom djelu Zločin i kazna napisao da ...
kad je čovjek bolestan snovi se često odlikuju izvanrednom stvarnošću. Psihološkim profiliranjem likova u romanu zapravo seciramo složenost i iskompleksiranost društva, koje je ustvari jednolično i linearno, dok mu se ne pruži prilika da pokaže svoje pravo lice. Tin je ustrajan u tome da dokaže svoju sumnju da je Matija ubojica ljubavi njegova života.

A onda dolazimo i do prokletstva rata, koje se, gotovo usput, provlači kroz sve sfere romana. Tolstoj je u svojoj epopeji Rat i mir iznio neporecivu istinu o ratu:

Kao što je kod sata rezultat zamršena kretanja bezbrojnih i različitih kotača i valjaka samo polagano i jednosmjerno kretanje kazaljke, tako je i rezultat svega - zamršenoga kretanja tih istih sto i šezdeset tisuća Rusa i Francuza - svih njihovih strasti, želja, kajanja, poniženja, patnji, ponosa, straha i zanosa - bio samo gubitak kod Austerlitza, tzv. bitke trojice careva, to jest lagano pomicanje svjetske kazaljke na brojčaniku povijesti čovječanstva.

Drugim riječima, čovjek služi kao nesvjesno oruđe za postizanje povijesnih, sveljudskih ciljeva.

Zašto ne bismo mogli zauvijek ostati okupani nevinošću djeteta? Zašto ljudi odrastaju u kontra verziju sebe - onu gluplju, lišenu osjećaja, ljubavi, igre? Ostati dijete ne znači ništa loše, to je samo jedan od zaboravljanih načina da se odraste. Malena Dunja je ta koja predstavlja tu čistoću, tu bezuvjetnu i bezvremensku ljubav. No, nažalost, ona je i pokazatelj ove grozne metafore društva u kojem za nju nema mjesta.

Roman Vere Bosazzi je intrigantan i ne da čitatelju da se prestane nadati do samoga kraja, unatoč svim očitim činjenicama. Konstantni obrati i skokovi iz prošlosti u sadašnjost, iz malo dalje prošlosti u malo bližu prošlost, ne ostavljaju čitatelju prostora da odloži roman.

Za kraj ostaje samo pitanje možemo li onda naći mir, blagostanje, možda čak i sreću, u ovom surovom svijetu prepunom zla? Treba vjerovati da možemo i moći ćemo. Nemojmo podleći političkim scenarijima, produkcijama i pojedincima koji šire zlo na ovome svijetu, jer unatoč svemu, i „mali“ životi su dopušteni. Pa uživajmo u njima.

Marta Gubina, mag.prim.educ.