Sve prolazi osim ljubavi poručuje nam Miroslava Radojević zbirkom pjesama Naši dani. Od prve, naslovne pjesme, do poslednje posvećene veličanstvenoj junakinji Jeleni Trikić, sve su prožete više agapom nego erosom iako se i eros povremeno sluti.
Miroslava piše svježinom svojstvenom mladim djevojkama koje nisu, ili su tek pomalo okusile gorčinu života. Zadivljujuće je da ova dama, čija životna dob mi je poznata, mladalački razigrano veze vez ljubavi po bjelini papira i ne ostavlja mjesto sumnji da je tek u proljeću života.
Ljubav, ne ona holivudska kakvoj nas odavno uče američki filmovi i domaći mediji, pretvorena u robu, nego ljubav istinska i iskonska lijek su i od bolesti, kao i od starosti pa oni koji vole, vole i onda kad su mladi, ali onda kada su im je odavno kosa sijeda, a sokovi života nešto sporije kolaju kroz tijelo.
Premda u nekoliko pjesama slutimo gorčinu ostavljene žene, što Miroslava nije, ne susrećemo se sa kuknjavom koja je prisutna kod mnogih savremenih srpskih pjesnikinja, nego tek sa blagom sjetom sa kojom poraze podnose oni koji su spremni da praštaju.
Ljubav je snaga koja pokreće svijet, ubijeđena je Miroslava iako to ne kaže ovako direktno kroz svoje stihove, ali se između redova čita, da ljubav bila ona prema muškarcu, djetetu, unučadima, dječaku Nikoli sinu Jelene Trikić i na kraju prema čovjeku, jedino daje smisao našem bitisanju pod ovim nebom.
Ljubav koja je prirodna, nenametljiva i nije posesivna struji kroz stihove Miroslave Radojević. Njeni stihovi čitaoca neće ostaviti ravnodušnim baš zato što ljubav nije prenaglašena, zbog nje se ne umire niti sijeku vene, tek ako se prolije poneka suza.
Ljubav, valjda najveća i najčistija je ljubav prema djetetu koja se ogleda u pjesmama posvećenim Tanji i Kristini (kćerka i unuka)
Ljubav je i pjesma posvećena učiteljicama koje Miroslava doživljava kao bliske srodnike, brižne tetke ili čak majke.
Ljubav majke Jelene Trikić opisana u pjesmi “Zovem se Nikola” opisuje herojsko djelo žene koja se odrekla liječanja u korist rođenja djeteta. Za ovu pjesmu sam posebno zahvalan Miroslavi jer isticanje herojstva nam je neophodno u svakom vremenu, posebno ovom u kome herojstvo bilo koje vrste nije dovoljno cijenjeno.
