ROMANI

"U vremenu kada je egzistencijalna kriza postala hronično stanje i nova stvarnost po kojoj se krećemo, tražeći utočište u suludom umirivanju da „svima je tako“, kada reči kojima iskazujemo strahove, sumnje i nelagodu našeg bića zvuče, od silnih ponavljanja, pre kao odjek floskula nego iskreni vapaj, knjiga Ota Horvata se pojavljuje kao hronika intimne svakodnevice začaranog kruga ličnog bitisanja u vrtlogu univerzalnog. Ovih četrdeset i devet momenata, izdvojenih i otetih iz skupa trenutaka koji sačinjavaju ono što nazivamo jednim životom, grade delikatnu arhitekturu osmatranja sveta očima svedoka, (sa)učesnika i povremenog ironičnog komentatora. I svaki taj momenat je trenutak misli, trenutak osećanja, trenutak doživljaja, trenutak sukoba onoga što vidimo i onoga što osećamo; duboko intimni fragmenti, skladno povezani šapatom unutrašnje logike emocija i misli, gde naracija ima funkciju izgovora da se dočara konflikt između unutrašnjeg i spoljnog sveta. - Iz recenzije Marije Nenadić

O autoru:
Oto Horvat rođen je 1967. u Novom Sadu. Završio gimnaziju u Sremskim Karlovcima. Studirao u Novom Sadu, Erlangenu i Berlinu. Živi i radi u Firenci. Objavlјene knjige poezije: Gde nestaje šuma (Knji¬ževna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987, „Bran¬kova nagrada”), Gorki listovi (Bratstvo-Jedinstvo, Novi Sad, 1990), Zgrušavanje (Matica srpska, Novi Sad, 1990), Fotografije (Prometej, Novi Sad, 1996), Dozvola za boravak (Narodna knjiga, Beograd, 2002), Putovati u Olmo (Narodna biblioteka Stefan Prvovenčani, Kra¬ljevo, 2008, Nagrada „Miroslav Antić”), Izabrane & nove pesme (Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2009); romani: Sabo je stao (Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2014, Nagrada „Biljana Jovanović”, Nagrada „Mirko Kovač” i najuži izbor za NIN-ovu nagradu) i Noćna projekcija (Akademska knjiga, Novi Sad, 2021); zbirka priča: Kao Celanovi ljubavnici (Akademska knji¬ga, Novi Sad, 2016, Nagrada „Karolj Sirmai”). Prevodi: Janoš Pilinski, Krater (1992, Nagrada Društva književ¬nika Vojvodine za prevod godine); Oto Fenjveši, Anđeo haosa (2009); Hans Magnus Encensberger, Poslednji pozdrav astronautima (2010).

Sabo je stao nije linearno ispripovijedana priča. Ovo i nije roman o smrti, nego je roman o njezinim živim posljedicama. Ujedno, to je i najljepši roman moje generacije, za koji znam. Udesilo se tako da pisci među nama nisu pisali ljubavne romane. Kao djeca i mladići, mislili su da je ljubav sentimentalna, pa se o njoj više ne može pisati. Sazrijevanjem se pokazalo da je ljubav strašna, tako da se o njoj još može pisati samo na način na koji to čini Oto Horvat.
Miljenko Jergović

Od drugog čitanja do danas prošlo je tačno dvije godine i u te dvije godine pročitah Sabu 5–7 puta i svaki put je na mene u ta 24 mjeseca imao jednako jak utisak bola i ljepote jezika i uvijek su se otvarali novi svjetovi, nova značenja i slike, inspiracija za nove snove, nove pjesme, novi život… Sabo je stao veličanstveno je remek-djelo i jedna od najljepših posveta voljenoj ženi u okvirima svjetske književnosti. Kao epigraf stoji rečenica Đerđa Petrija „Mnogo sam voleo tu ženu. -
Miroslav Gojković