DOMAĆE KNJIGE

"Kako je to odjednom čudno i strano. Sijedam za kompjuter i počinjem pisati prijatelju u moju tuđinu. Pišem tamo gdje mi je postalo tuđe. Riječi polako izlaze iz mene i čine se trome i pospane, kao da nemaju šta reći ili objasniti. A i nema se, zapravo, više ništa reći ni objasniti. Prijatelji to ionako razumiju, a bitange više ne uzimam za ozbiljno, jer ih, kad mi se pojave, odagnam od sebe k’o dosadne muhe sa revera moga crnoga kaputa. Dragi Igor Mandić uvijek mi je govorio kako treba pisati, pisati i pisati, jer riječi dolaze do ljudi. Nađu svoj put. Odjek. Ipak, trebam li pisati o svemu tome što sam proživio ovih trinaest godina? Ima li smisla, i zašto, napokon? Ja sam se već odavno pomirio sa svojom sudbinom. Znam da sam, na neki način, gubitnik i da se vrijeme koje smo svi skupa proživjeli ovih trinaest godina nije odviše nježno ponijelo prema ljudima poput mene, ali znam i to da sam izabrao put koji su mi nalagali moj moral i moja savjest."

Pa što je onda egzil? Je li on nešto dobro ili je nešto loše. Nešto između? Ili je, baš kao i svako stanje, pojava, stvar bogata značenjem, od svega sve pomalo, a ništa do kraja što se čini da jeste. Da li egzil proizvodi nas promjenljive ili one nas neke druge...? Ne jednom je pitanja na koja filozofija nije našla odgovore na sebe preuzela poezija.

Pisana između ekstraliterarnih toposa Zagreba, Beograda, Ljubljane, Londona, Moskve, Provanse... i literarnih i artističkih persona, Vladimira Majakovskog, Arsena Dedića, Danila Kiša, Žike Pavlovića, Edvarda Munka... ali i njegove nuklearne porodice, Šerbedžijina knjiga je knjiga o ratu, žrtvi, o novim počecima kojima nisu prethodila iskustvena ni egzistencijalna dovršenja. Duboko je humani testament činjenici koju gospodarima rata niti je u interesu priznati, niti imaju intelektualnog ni emotivnog kapaciteta da je prepoznaju. A to je da je svaka nevina žrtva na bilo čijoj strani jedna žrtva previše.

Iz Predgovora Nikole Petkovića