Posmatrao sam još neko vreme suton koji se spuštao nad negdašnjom Novom Serbijom. Ne više od nekoliko minuta. Tek toliko, koliko je bilo potrebno da shvatim da se i mom ocu, još u ranom detinjstvu, sigurno prikazala identična slika, kada je jednom, nasred polja, iznenada, zagledan u horizont, upitao svog, daleko starijeg brata – A kako izgleda kraj sveta? Imajući tada pred sobom samo živahno i radoznalo derište, njegov mudri brat smatrao je da će sledeći odgovor biti dovoljan: „A šta si ti mislio? Stigneš do tog kraja sveta, sedneš na njegovu ivicu, vise ti tako noge, a ti mirno gledaš i pljuckaš u ništa!“ Tako je to kad te epifanije zateknu bez olovke. Samo poneka uspomena, začinjena sa malo mistike. Stanko Ž. Šajtinac