FILOLOGIJA / LINGVISTIKA

Autof(r)ikcija, intrigantno naslovljena zbirka nagrađivane pjesnikinje Marije Vujošević iščitava se kao prigušeni neofeministički poetski „psiho-triler“ koji uvelike izlazi izvan frivolnih okvira svijesti milenijalske generacije, budući da zorno razotkriva do kakvih sve začudnih kognitivnih „distorzija“ potencijalno dolazi kada oslobođeni lirski subjekt usmjeri sve svoje analitičke i jezične moći na dekonstrukciju svog građanskog Ja.
Marijina lirska junakinja „ne uzima zarobljenike“ već se drsko i duhovito obračunava sa složenom utvrdom Ega kreirajući sugestivne mikro narative u tranzicijskom prostoru sudaranja subjektivnog i objektivnog (unutarnjeg i vanjskog svijeta), koji je ujedno i procjep u kojem se smješta autentično Sebstvo, baš kako to naslućuje na samom početku ove vrlo posebne pjesničke knjige psihoanalitičar Donald Winnicott.
Nesputani i osviješteni pjesnički glas Marije Vujošević zaista je osvježenje ne samo u korpusu suvremene crnogorske poezije, već također i unutar pjesničkog multiverzuma takozvanog Regiona.

- Damir Šodan



Poeziju Marije Vujošević karakteriše hrabar, ironičan i duhovit izraz koji vješto detektuje i literarno transponuje različite društvene anomalije i apsurde savremenog doba. Originalnost njene poezije ogleda se u načinu na koji to postiže: glasom koji ne traži definicije već zahtijeva prisutnost i prisustvo, koji teži potpunoj humanoj cjelovitosti (prauzrok i ishod, korijen i plod) na svim nivoima ljudskog postojanja. Odatle pjesnikinja gradi poetiku koja odbija dihotomije: tijelo/duh, grijeh/svetost, muško/žensko, stvarno/virtuelno, već se sve taloži u jedinstveno polje životne vrijednosti.
U najširem, ove pjesme ocrtavaju karakteristike sve dehumanizovanijeg svijeta u kojem pojedinac pokušava da ostane svjestan simulacije koju živi, ali i da preživi igru – da nastavi da živi preispitujući mogućnost da se očuva sposobnost kritičkog mišljenja i zdrav razum.

- Valentina Knežević

Marija Vujošević (1995) je osnovne i master studije psihologije završila na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Igra makazama je autorkina prva knjiga poezije (nagrada Beogradskog festivala poezije i knjige Trgni se! Poezija! 2021).

Pesnički prvenac Marije Vujošević sabira jezički komunikativnu poeziju svedenog i ritmičnog izraza, a u tematskom pogledu prati genezu motiva ženskosti kroz različita kolektivna i individualna iskustva koja autorka nenametljivo, ali precizno mapira na intimnoj ruti svoje lirske junakinje. Porodično iskustvo, patrijarhat, rodne uloge i stereotipi, biološka i kulturološka uslovljenost – tačke su na kojima se junakinja ove poezije zaustavlja, prikupljajući pesničke ožiljke u nespretnoj igri makazama. Na tom putu sazrevanja javljaju se i drugi junaci njene mladosti, koje istovremeno čitamo i kao arhetipske figure i kao različite nivoe sopstva i sadržaje ličnosti nestabilnih međusobnih granica. -

Srđan Gagić