Novak Đukić u svojim pesmama starinski razgovara sa svojim rodom, dovikuje, raspravlja, svađa i sve ostalo što njegovi sunarodnici jedni drugima od davnina uglavnom rade.
Postoji, upravo iz tog razloga, tiha ali osjetna gradacija od šale ka zbilji u njegovim duhovitim lirskim opisima naših ćaskanja preko gluvih telefona, što i jeste put koji čovjek prelazi u životnom vijeku – od dječačkih viceva ispunjenih crnim humorom, do crnog života sasvim ispražnjenog od dječje vedrine.
