POEZIJA

Vlasta Mladenović među posljednjim je istinskim liričarima srpske poezije. Već ta činjenica uvjetuje njegovo mjesto u svijetu i osjećaj, kako prema tome istom svijetu, a tako prevashodno prema poeziji: on je pjesnik drugog i drugačijeg vremena koji ovo novo, konfuzno, „šturo“ vrijeme ne prepoznaje kao svoje i odbija ga – vapajem, a ne gorčinom ili sarkazmom, kao što bi se očekivalo. Njegovi istočnici, stoga, dvije su magistralne linije koje se u ovoj poeziji miješaju i izmjenjuju, iako su paradoksalno i na prvi pogled međusobno suprotstavljene – antika i Sveto pismo. Njihova riječ, kao i ona, također neizbježna, neposrednih Mladenovićevih prethodnika, nekadašnjih suvremenika i uzora, a što su danas redom klasični pjesnici naše književnosti, za pjesnika nisu pitanje „samo“ poetskog nadahnuća, pravca ili izraza. Riječ, pojam, logos, uobličeni poetski, što je najviši stupanj artikulacije ljudske riječi, pisane i izgovorene – način su i sredstvo samog golog opstanka, doslovnog i metaforičkog preživljavanja. Naročito je to upečatljivo jer se radi o takvoj ranjivoj, ranjenoj egzistenciji, i takvoj, kao knjiga otvorenoj duši kao što je duša ovog potpuno jedinstvenog pjesnika suvremene srpske književnosti.