Proizvodi

U ovom romanu pronalazimo sve dobro poznate osobine književnog stvaralaštva jednog od naših najznačajnijih pisaca XX veka: briljantno umeće pripovedanja, u koje je utkano nastojanje da se čovek sagleda naspram vremena kojem pripada. Za to je potreban dar, ali i snaga duha.

Meša Selimović imao je i jedno i drugo. Osvrćući se na književno stvaralaštvo u knjizi Sjećanja, Meša Selimović zapisao je sledeće: „Kad je izašao iz štampe moj prvi roman (’Tišine’), ja sam imao pedeset i jednu godinu! Niko nije znao koliko sam strahova pobijedio u sebi dok se nisam usudio da izađem pred čitaoce“. Već na prvim stranicama Tišina prepoznaćete glas Meše Selimovića. Ovoga puta ispripovedaće vam priču posle koje će sve tišine odzvanjati drugačije.

Čitaoci konačno imaju priliku da u jednoj knjizi uživaju u odabranim citatima jednog od najznačajnijih pisaca XX veka, i to u novom ruhu – sa savremenim dizajnom i ilustracijama.
Knjiga sadrži 13 poglavlja: O životu, O dobru i zlu, O grijehu, O ljudima, O ljubavi, O samoći, O prijateljstvu, O sreći, O slobodi, O želji, O sjećanju, O slobodi, O smrti.

Mehmed Meša Selimović je jedan od najznačajnijih srpskih pisaca XX veka.
U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1930. upisao je Smer za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radio je kao profesor Građanske škole, a potom je 1936. postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli.
Od 1947. godine živeo je u Sarajevu i radio je kao profesor u Višoj pedagoškoj školi, docent Filozofskog fakulteta, umetnički direktor Bosna-filma, direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP Svjetlost. Godine 1971. je penzionisan i preselio se u Beograd. Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti

Beautifully written, with brilliant insights into the ever mysterious depths of the human heart, The Fortressis another Selimovic’s masterpiece and one of the most significant novels from the Yugoslav literature.

Set in the 18thcentury Bosnia under Ottoman rule, the novel portrays Ahmet Shabo, a young man who has just returned home after a war in a distant country. After his tormenting experiences, Ahmet has trouble rejoining the society. He rather spends his time alone, contemplating the value and purpose od life. Only when he meets a girl who makes his heart sing once again does his will for life rekindle. Together, they confront the oppressive system which turns their lives into a daily struggle for survival.

„In disturbing echoes of the present day, Ahmet Shabo rehearses issues we live with now, in our apparently distant, transformed world, their somber litany a fitting testament to his creator's prescience.“–Contemporary Fiction

What was going on in the world or what would be tomorrow didn’t matter. All that mattered was this moment of bliss without thought. There’d be a thousand such moments for others, but this one never again. A thousand other people’s loves would be like this one, but this one could never be again. For the first time I knew happiness, felt it, saw it, sensed it. The whole world, the entire universe, the three of us.

Meša Selimović je na stranicama ove knjige zabeležio sve pojedinosti koje su obeležile njegov život, a koje su ostale urezane duboko u njemu kao neizbrisivi tragovi jednog detinjstva, zavičaja, ratnih godina, književnog stvaralaštva i velikih prijateljstava. Iako o minulim godinama pripoveda sa određene vremenske distance, on uspeva da ih dočara tako živopisno – kao da sada iskrsavaju pred njegovim i našim očima. Kada čitalac dođe do poslednje stranice ove knjige shvatiće da je u borbi čoveka sa prolaznošću pobednik čovek – sve dok žive njegova sećanja.

„Prva moja sjećanja vezana su za rodnu kuću, mada je to čudno, jer sam bio suviše mali da bih mogao nešto zapamtiti. Pa ipak mi u sjećanju nejasno stoji širok trijem i drveno stepenište što vodi na sprat, pamtim bunar u dvorištu i voćnjak iza kuće. Ali nisam siguran u svoje sjećanje, možda sam sve izmislio ili u sebi naknadno dogradio prebacujući buduće viđene slike u ranije vrijeme. Ali se potpuno sjećam velikog paunovog pera što ga nosi moj brat iz stare kuće u novu, dok ja, trogodišnjak, nosim majčinu posudicu za podvlačenje surme (crnilo za obrve). Ako mi je i ovo sjećanje brat sugerirao svojim pričanjem, onda je čudno što je tako živo, plastično, bogato detaljima, ubjedljivo po mome prisustvu. Ili su ta rana sjećanja složena, vanvremenska, sastavljena od mnogih sjećanja, svojih i tuđih, strukturirana u višeslojnu tvorevinu koja djeluje uvjerljivo bogatstvom stvarno doživljenih detalja, mada ne svih u jednom trenutku.“

Meša Selimović, one of former Yugoslavia’s very best novelists, in his finest work offers his readers an extraordinarily intricate examination of the anxious and incapacitated human heart, splayed against a backdrop of unsettling vagueness and mystery.

The novel recounts the story of sheikh Ahmed Nuruddin, a dervish living in a kasaba in Bosnia, sometime during the Ottoman rule. When his brother is arrested, the dervish is uprooted from his serene life in the tekke and thrust in the reality of an unfair world, where the fate of an individual means nothing to the merciless system. Often compared to the works of Kafka and Dostoyevsky, this painfully honest and masterly woven story is vague enough in its timing and setting to gain the universality which makes it ever relevant.
The plot of the novel is based on a true event in Selimović’s own life, allowing the narrator to examine the experience from the most personal point of view and delve into every dark corner of the human soul confronted with the hardest life choices. Hugely successful when published in the 1960s,
Death and the Dervish has continued to enchant the reader with equal power ever since.

Then I realized what was most important. Did he remember? I had also asked him once about the golden bird that meant happiness. Now I understood: that was friendship, love for another. Everything else can deceive us, but that cannot. Everything else can slip away and leave us empty, but that cannot, because it depends on us. I could not tell him: be my friend. But I could say: I’ll be yours.

Prevod na engleski: Bogdan Rakić & Stephen M. Dickey

*Tišine*

„Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno.“

*Derviš i smrt*

„Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem: biću ti prijatelj.“

*Tvrđava*

„Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednačeni damar. Nije važno šta se dešava u svijetu, nije važno šta će biti sutra, važan je ovaj čas blaženstva bez misli. Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više.“

*Ostrvo*

„Sudbina me je postavila na ovu stazu, za drugu ne znam, i koračaću po njoj dok u meni ima snage. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav.“

*Krug*

„Bili su skromni ljudi oboje. Zauzimali su malo mesta u životu. Ničim nisu zadužili čovečanstvo. Bili su sitni i nevažni, neprimetni kao dve čavke u jatu čavki; nisu se odlikovali ni sposobnostima, ni pameću, ničim naročitim. A ipak su bili posebni i izuzetni, zbog ljubavi i zbog patnje.“

„Kako živim? Dobro. Zadovoljan sam što sam proživio vijek a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio, gubitak je lakše podnijeti nego kajanje.
Sudbina me je postavila na ovu stazu, za drugu ne znam, i koračaću po njoj dok u meni ima snage. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu.
Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav.“

Srpska književna scena može se pohvaliti brojnim piscima izuzetnog dara, ali malo je onih čije stvaralaštvo dotiče čitaoca kao Selimovićevo – toplina i neposrednost njegovih junaka i čistota osećanja koja izviru sa stranica ovih dela, ispričanih takvom jednostavnošću kakvu samo vrhunski majstor može da postigne, diraju pravo u dušu i zauvek tu ostaju. „Derviš i smrt“, „Tvrđava“ i „Ostrvo“ pravi su biseri ovog velikana.

„Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednačeni damar. Nije važno šta se dešava u svijetu, nije važno šta će biti sutra, važan je ovaj čas blaženstva bez misli.
Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više.

Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem.
Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema. I ima sreća. Da li je mogu zadržati?
Napolju je proljetna noć, i mjesečina. A ja ne mogu da zaspim, od sreće kojoj nisam tražio razlog. I nisam se čudio što je tako. Kako bi drukčije i moglo biti?“

Srpska književna scena može se pohvaliti brojnim piscima izuzetnog dara, ali malo je onih čije stvaralaštvo dotiče čitaoca kao Selimovićevo – toplina i neposrednost njegovih junaka i čistota osećanja koja izviru sa stranica ovih dela, ispričanih takvom jednostavnošću kakvu samo vrhunski majstor može da postigne, diraju pravo u dušu i zauvek tu ostaju. „Derviš i smrt“, „Tvrđava“ i „Ostrvo“ pravi su biseri ovog velikana.

„Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Da li nam se ta duboka čežnja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao tužni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?
I tada sam shvatio ono najvažnije. Sjeća li se, i njega sam pitao, nekad, o zlatnoj ptici koja znači sreću. Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem: biću ti prijatelj.“

Srpska književna scena može se pohvaliti brojnim piscima izuzetnog dara, ali malo je onih čije stvaralaštvo dotiče čitaoca kao Selimovićevo – toplina i neposrednost njegovih junaka i čistota osećanja koja izviru sa stranica ovih dela, ispričanih takvom jednostavnošću kakvu samo vrhunski majstor može da postigne, diraju pravo u dušu i zauvek tu ostaju. „Derviš i smrt“, „Tvrđava“ i „Ostrvo“ pravi su biseri ovog velikana.