Kao što je Njegoš, kako kaže Kašanin, poslednji epičar u srpskoj književnosti, Bećirović je poslednji epičar u srpskoj narodnoj književnosti, koji je izrastao na našoj patrijarhalnoj mudrosti i verskom osećanju sveta. Njegovi stihovi nisu samo recitacija istorije, već poetska interpretacija događaja o kojima peva. Bećirović ima i poseban zadatak koji ispunjava sa punom svešću, peva o savremenom stradanju i bratoubistvu, o jamama koje niko pre njega u poeziji ne spominje.