Dok smo išli kroz Crvenu pustinju, na ivici puta stajali su službenici, ne nekakvi proroci. Govorili su: držite međusobno rastojanje. Udaljite se jedni od drugih. Ne idite svojim putem, iskopajte rupu i zavucite se unutra. Verovali smo im: razum je cvet u močvarama. Nebo, od prašine. Sunce, svetska banka. Nebeski svod, smetlište za zvezde. U Crvenoj pustinji postoje stajališta i brzi vozovi hrle do tačke bez povratka. Smrt je praktična. Kad neko umre, dospe u novinske naslove. Šuplji muškarci naređuju životu da stane. Sve su boje iste. Vera je crna. Svaka nada je još crnja. Kad neko govori o ljubavi,smeste ga u praznu sobu. Mi smo to, ti ljubavnici u osećajnim pustinjama.