U našoj mladićkoj svesti Crveni krst bio centar sveta. Kao magnetna igla na kompasu uvek usmerena prema Severnom polu, pravac naših misli i kretanja odmah po buđenju svakodnevno su bili Sportsko društvo Radnički i Beogradsko dramsko pozorište, svako od njih smešteno na naspramnim stranama Vozarevog krsta, kao i bioskop „Avala“ u središtu. Kako su godine prolazile, uviđao sam da je uski pojas Crvenog krsta i u naša vremena zapravo bio pogranični deo Čubure, nešto kao beogradska „vojna krajina“, a mi Čuburci‒„krstaši“ koji su se u represivnom vremenu nesvesno borili za očuvanje vekovnih vrlina našeg naroda ‒ viteštva, drugarstva, plemenitosti, poštenja, čestitosti...'