Bračni par zašao u godine sa užasom i strepnjom prati izgradnju moderne višespratnice u susedstvu svoje kuće, u stambenoj četvrti dobrostojeće građanske klase u čileanskoj prestonici Santjago.
Vreme je teške ekonomske krize koja je prosjacima, beskućnicima i siromasima zasula njihov grad. U jednom trenutku gradnja iznenadno prestaje - jer je graditelj bankrotirao - i od višespratnice ostaje samo nedovršeni skelet od čelika i betona.
Supružnici doživljavaju tu nedovršenu avetinjsku ruševinu kao pretnju svom svetu i intimi zaštićenim bukoličkim vrtom, kao simbol haosa, nasilja i bede, suprotnosti njihove građanske oaze koja ih izoluje od problema sveta koji ih okružuje, ali ne dodiruje.