DOMAĆE KNJIGE

Junak ovog romana živi u potkrovlju porodične kuće; u prizemlju je brat, koji mu doručak ostavlja na stepeništu. Roditelji su pomrli, „žive reči“ gotovo da nema, ostali su još rituali: tunjevina s paradajzom, mrvice za debelu pticu koja živi u orahu, lutka koja ga posmatra i koju noću zamišlja sa nožem u ruci, i groblje, na koje se izlazi kroz prozor, jer se tamo, u ćutanju sa Rosom i Brankom, „razmenjuju stotine različitih priča“. Oko kuće je selo koje odumire: svadbe su se ugasile, sahrane učestale, ispred kuća stoje spomenici, a noću se po napuštenim dvorištima razigravaju šakali. Todorović tu građu ne slaže u klasičan zaplet nego u fragmente – smene sećanja na detinjstvo (turniri u fudbalu, lutke od komušine, babe koje vode decu u crkvu) i sadašnjosti koja se zgušnjava u pretnju. Rečenice su kratke i ogolele, „oslikana svakodnevica“ bez ukrasa, ali se iz njih stalno probija poetsko: „Sunce je krvarilo pri ulasku u usta zemlje.“ Iz te smene monotonije i jeze roman postepeno klizi ka hororu – opasnost koja postoji u nagoveštajima raste do završnice koja izneverava sva čitalačka očekivanja i koju će, kako u pogovoru piše Ognjen Petrović, čitaoci morati sami da „dopišu“. Petrović roman naziva „pričom o strahu i nepostojećoj nadi“ i svrstava Todorovića među majstore spajanja nespojivog: ispovedne proze i soft horora, dokumentarne preciznosti i sna.

Vlasta Mladenović među posljednjim je istinskim liričarima srpske poezije. Već ta činjenica uvjetuje njegovo mjesto u svijetu i osjećaj, kako prema tome istom svijetu, a tako prevashodno prema poeziji: on je pjesnik drugog i drugačijeg vremena koji ovo novo, konfuzno, „šturo“ vrijeme ne prepoznaje kao svoje i odbija ga – vapajem, a ne gorčinom ili sarkazmom, kao što bi se očekivalo. Njegovi istočnici, stoga, dvije su magistralne linije koje se u ovoj poeziji miješaju i izmjenjuju, iako su paradoksalno i na prvi pogled međusobno suprotstavljene – antika i Sveto pismo. Njihova riječ, kao i ona, također neizbježna, neposrednih Mladenovićevih prethodnika, nekadašnjih suvremenika i uzora, a što su danas redom klasični pjesnici naše književnosti, za pjesnika nisu pitanje „samo“ poetskog nadahnuća, pravca ili izraza. Riječ, pojam, logos, uobličeni poetski, što je najviši stupanj artikulacije ljudske riječi, pisane i izgovorene – način su i sredstvo samog golog opstanka, doslovnog i metaforičkog preživljavanja. Naročito je to upečatljivo jer se radi o takvoj ranjivoj, ranjenoj egzistenciji, i takvoj, kao knjiga otvorenoj duši kao što je duša ovog potpuno jedinstvenog pjesnika suvremene srpske književnosti.