Neki istoričari smatraju da Bosna i Hecegovina, koja je prvi put objavljena 1925. godine, premaša njegovu Istoriju Jugoslavije i Istoriju Srba. Kao da je u ovu knjigu Ćorović utisnuo svoj beleg, svoju potrebu da se oduži rodnom kraju, da kaže svoju, i ne samo svoju, dakle istorijsku istinu o sudbini Bosne i Hercegovine, od neolita do Prvog svetskog rata.
Ova knjiga otvara Bosnu i Hercegovinu kao na dlanu.
Zašto kralj Tvrtko nije uspeo da u Bosni stvori trajniju srpskohrvatsku zajednicu?
Zašto Bosna nije dala ni jednu Maricu, a kamo li veličanstveno Kosovo?
Zašto je Stevan, sin hercega Stepana, otišao Turcima kao Ahmet Hercegović?
Ko je i zašto, krajem 19. veka, nametao bosanski jezik?
Kako je Turska satirala narod fizički a Austrija dohovno?
Zašto su jezuiti bili glavni nosioci bečke politike u Bosni, u kojoj je bilo više žandarma nego učitelja?
Osnovna Ćorovićeva zamisao bila je da pokaže kako se od srpske državne ideje i misli o narodnom jedinstvu došlo do ujedinjenja južnih slovena. U kneževini i kraljevini Srbiji video je osnovnog nosioca te ideje, pa stoga pod naslovom knjige nije podrazumevao velikosrpski državnu organizaciju, već njenu veliku i nezamenljivu ulogu u stvaranju Jugoslavije.
...Sudbina Srba kroz sve mene, toliko mnogobrojne i raznovrsne, i dodir i veze Srba sa ostalim državama i narodima na Balkanu.
...Sudbina triju velikih sila, u tri perioda srpske prošlosti, vezana je za Srbe i srpski narod: Vizantije, Turske i Austrije; Mleci, Mađarska, Bugarska, Albanija imaju čitave vekove svoje istorije u dodiru sa nama...
