DOMAĆE PRIČE I PRIPOVETKE

Zamolio bih vas da se prisjetite trenutaka kada ste bili u istinskoj ljudskoj nevolji, u bezizlaznoj situaciji, kada ste bili potpuno nemoćni da riješite neki za vas krucijalan životni problem. 

Zamolio bih vas da se prisjetite trenutaka kada ste bili u istinskoj ljudskoj nevolji, u bezizlaznoj situaciji, kada ste bili potpuno nemoćni da riješite neki za vas krucijalan životni problem. Ako vam je tada bilo toliko teško da niste imali snage da razgovarate s ljudima, a kamoli da se pomolite Bogu, ako ste u tim trenucima jedva imali snage da dišete, ako ste usred sopstvene nevolje i muke bili bespomoćni i napušteni od drugih ljudi, a ipak ste osjećali da je pored vas neko ko vas ne da, ko vas voli – da li ste se ikada, nakon što biste konačno ugledali svjetlost na kraju tunela i pošto bi vam se ponovo vratila životna snaga i sposobnost govora, zapitali ko je to bio s vama kada ste bili sasvim iznemogli i posustali, ko vas nije napuštao kad ste bili sasvim izgubljeni i zaboravljeni, ko se to zauzeo za vas vrativši vas, u konačnici, u život? Budući hrišćani, osjetićete i shvatićete da je to bio Bog, koji se uvijek i svagda zauzima za sve nas.

„Besede vladike Grigorija rođene su na najosetljivijim mestima naših naroda – od Mostara i Trebinja do Jasenovca, Prebilovaca, Dečana i Ostroga, kao i u nemačkom rasejanju. To su reči upućene živim ljudima i živim ranama, u hramovima i na stratištima, pred prognanima, povratnicima i svima koji traže svoje mesto pod nebom. Autor besedi o pamćenju bez zlopamćenja, o povratku i opstanku, o bolu koji ne postaje mržnja, o hramovima koji služe miru, o svetlosti koja izbija iz pećine, groba i čovečjeg srca. Pišući hrabro i plodno u prostoru književnosti, vladika Grigorije ostaje pastir koji prozire zlo, ali još snažnije poziva na praštanje i unutrašnju slobodu. U vremenu podela i umora, ove besede postaju tih ali i snažan poziv na ponovno susretanje: sa Bogom, sa bližnjima i sa samim sobom.“ – Vladika Maksim

Pisan kao lična ispovest, ovaj dragoceni uvid u svoje sopstveno iskustvo vladika Grigorije uobličio je u venac priča, promišljajući ona večna pitanja koja se postavljaju pred svakog čoveka, ne samo pred monahe i duhovnike, ali u koja se većina nerado upušta – pitanja vere, ljubavi, rata, mira, svetosti i slave, nade, bola, prijateljstva, pokajanja... Do kakvih sve otkrića i istina, samospoznaja i priznanja dolazi pisac ovih redova, saznaće i čitalac kroz njegove uzbudljive i zatajne susrete sa svojim sagovornikom, pustinjakom i duhovnim srodnikom, stanovnikom skrivene kolibe u šumi, svojevrsne šumske kelije, kroz njihove razgovore i suočavanja, neočekivana pitanja i još manje očekivane odgovore koji nalikuju na prave, bolne ali u svom metaforičnom značenju otrežnjujuće bokserske udarce.

„Često poražavajuće iskrena, na prvi pogled izrazito lična (i utoliko rizičnija), ova knjiga nosi i nesumnjiv pečat opštosti, ali ne zaobilazi ni krvavo živa pitanja naše sredine i trenutka. Sem toga, u jednoj svojoj dimenziji ona podseća na platonovske dijaloge, u čijem središtu kao da prebiva neka vrsta zagonetnog ukrštaja Sokrata, Ivana Karamazova i, možda, autorovog drugog ja.“
– Vladeta Janković

„U ono što piše, vladika Grigorije ulaže sav svoj dar i svu ozbiljnost. Za duhovnika i bogotražitelja takva je svesrdnost jednako važna kao i za pisca, pripovjedača. Ali usto još nešto će čitalac naći u ovoj knjizi: kako samoga sebe ne shvaćati pretjerano ozbiljno! Tragajući za svetošću, s dječjom znatiželjom ponekad zavirujući u vlastiti grob, s miloštom i dragošću nalazeći razumijevanja za ljude, veseleći se svakome svom manastirskom bratu, vladika Grigorije pripovijeda priču svog života i zajedničkog nam vremena. Ova knjiga, naročito njen stožerni dijalog, okrepljujuća je za dobronamjerne, a mogla bi biti zanimljiva i borbenim Grigorijevim neistomišljenicima, ako bi je nekom srećom čitali.“
– Miljenko Jergović

Pisan kao lična ispovest, ovaj dragoceni uvid u svoje sopstveno iskustvo vladika Grigorije uobličio je u venac priča, promišljajući ona večna pitanja koja se postavljaju pred svakog čoveka, ne samo pred monahe i duhovnike, ali u koja se većina nerado upušta – pitanja vere, ljubavi, rata, mira, svetosti i slave, nade, bola, prijateljstva, pokajanja... Do kakvih sve otkrića i istina, samospoznaja i priznanja dolazi pisac ovih redova, saznaće i čitalac kroz njegove uzbudljive i zatajne susrete sa svojim sagovornikom, pustinjakom i duhovnim srodnikom, stanovnikom skrivene kolibe u šumi, svojevrsne šumske kelije, kroz njihove razgovore i suočavanja, neočekivana pitanja i još manje očekivane odgovore koji nalikuju na prave, bolne ali u svom metaforičnom značenju otrežnjujuće bokserske udarce.

„Često poražavajuće iskrena, na prvi pogled izrazito lična (i utoliko rizičnija), ova knjiga nosi i nesumnjiv pečat opštosti, ali ne zaobilazi ni krvavo živa pitanja naše sredine i trenutka. Sem toga, u jednoj svojoj dimenziji ona podseća na platonovske dijaloge, u čijem središtu kao da prebiva neka vrsta zagonetnog ukrštaja Sokrata, Ivana Karamazova i, možda, autorovog drugog ja.“
– Vladeta Janković

„U ono što piše, vladika Grigorije ulaže sav svoj dar i svu ozbiljnost. Za duhovnika i bogotražitelja takva je svesrdnost jednako važna kao i za pisca, pripovjedača. Ali usto još nešto će čitalac naći u ovoj knjizi: kako samoga sebe ne shvaćati pretjerano ozbiljno! Tragajući za svetošću, s dječjom znatiželjom ponekad zavirujući u vlastiti grob, s miloštom i dragošću nalazeći razumijevanja za ljude, veseleći se svakome svom manastirskom bratu, vladika Grigorije pripovijeda priču svog života i zajedničkog nam vremena. Ova knjiga, naročito njen stožerni dijalog, okrepljujuća je za dobronamjerne, a mogla bi biti zanimljiva i borbenim Grigorijevim neistomišljenicima, ako bi je nekom srećom čitali.“
– Miljenko Jergović