ESEJISTIKA I PUBLICISTIKA

U knjizi Emira Kusturice Kad mrtve duše marširaju postavljaju se neka od osnovnih pitanja našeg vremena. Njene teme predstavljaju ilustracije osnovnog stava koji se razgranavao u različitim pravcima i sadržajima, da bi − pojavivši se u obliku knjige – postale deo polimorfnog kulturno-političkog eseja. To bi bila njena žanrovska odrednica, jer je knjiga sastavljena od raznorodnih sadržaja.
Kao prvi utisak, pojavljuje se zanimljivost pripovedanja, koja se ogleda u promeni teme, motiva i izraza; kao drugi utisak, naznačuje se da raznorodni rukavci vode ka jednom ishodištu, koje otkriva angažovanu suštinu knjige. Umetnik stoji naspram sveta: njegova opažanja stvaraju luk između njega i čitaoca, kao i između sveta i čitaoca.
Središnja tema Kusturičinih razmišljanja je četvrta tehnološka revolucija. Ona se poima kao ideja koja će, u izvesnom smislu, tehnički izazvati preobražaj ljudskog postojanja do samog njegovog ukidanja.
Iz pogovora Milo Lompara

Kad mrtve duše marširaju je knjiga koja se čita u dahu, i prepoznaje u svetu oko nas. Njene teme i motivi vidljivi su kada izađete na ulicu, pričate telefonom, gledate televiziju ili lutate bespućima društvenih mreža.
Proslavljeni filmski reditelj piše o mangupima iz Davosa, opasnostima četvrte industrijske revolucije po Srbiju, ratu u Ukrajini i transhumanizmu. Ali šta sve povezuje sve te teme?
Lucidna Kusturičina zapažanja u širokom luku obuhvataju raspon od renesanse do 21. veka, ali uvek sa jednim jedinstvenim ciljem: otkriti ko to slobodnom i uspravnom čoveku radi o glavi i kako pohlepa za svetskih moćnika ruši sve pred sobom dok ne sretne dostojnog protivnika.
Ali ko je on danas?

Iz knjige Kad mrtve duše marširaju

U svijetu koji kreiraju nekoliko kraljevskih porodica, te Rotšildi, Rokfeleri i šačica novobogataša, dirigentsku palicu drži Klaus Švab sa svojom ekipom iz Davosa. Kod njih nema mjesta za pitanja o smislu života, zamorno je i nepotrebno tragati za vječnom tajnom čovjeka i svijeta, za njih sigurno ljepota neće spasiti svijet, za njih ljepota i sav pojmovni svijet postoji radi profita.

U svijetu sebičnosti i pohlepe, dok mrtve duše marširaju svuda oko nas i stjenice u bioskopskim salama se filigranski slažu sa kompostacijom ljudi, neminovno je da iščezavaju duhovnost i umjetnost i da sa njima nestaje i autorski film.
Bioskopska vrata su zatvorena, zavese su navučene, iznenađena i pomalo uplašena mrakom, publika se utišala i sa nadom očekuje da filmska slika pobjedi tamu i zaigra po platnu.
Mrak je, kao što znamo, najgušći pred svitanje.