Proizvodi

Priče sa satnim mehanizmom Faruka Šehića knjiga je kroz koju se nepogrešivo pomalja zvuk naše epohe, ritam njezinih glasnijih i tiših udaraca. Sve što je u njoj, otkucava. Srca, eksplozivne naprave i satovi o kakvima možemo samo sanjati – sve to neprekidno mjeri vrijeme čovjeka i vrijeme zvijezda, vrijeme rata i vrijeme ne-mira, prošlo i buduće vrijeme, ono koje bježi i ono koje smo nepovratno potrošili. Život je sat, a između čekića lirike i nakovnja tvrde proze, pisac nam govori o promjeni. U Pričama sa satnim mehanizmom vrtoglavo se mijenjaju države i narodi, povijest i sjećanje, ali ponajprije pojedinac u kojemu se sve mijene susreću, shapeshifter. Običnom satu neuhvatljiva, brzina ovih raspada razotkriva krhkost svakog identiteta – pa i onog naše ljudske prirode. U Pričama sa satnim mehanizmom jedan od ponajboljih suvremenih pisaca s ovih prostora kreće tragom te promjene, kraja iz kojega se rađaju neki novi, nimalo trajniji i čvršći, bolji ili lošiji svjetovi.

Rekli su o Knjizi o Uni:

“Svojim istraživanjem rata i mira, nevinosti i tuge Šehić je stvorio smjernu meditaciju o zagoneci postojanja koja je u središtu kolektivne i osobne traume, ali i uobičajenog ljudskog iskustva: kako sačuvati cjelovitost svojega jau svijetu koji ga napada na nezamislive načine.” - The Guardian

“Veličanstvena rijeka Una postaje metaforom života – i smrti – u ovom delikatnom, nezaboravnom romanu ratnog veterana u Bosni… Živopisno i ponavljajuće, s daškom fantastike.” - The Irish Times

“Da biste zaista razumjeli ovaj tekst, morate prestati razmišljati o tome što čitate (je li to poezija, proza, izvještaj, san?), dopustiti sebi da vas odnese struja. Nećete uvijek znati kamo će vas odvesti niti će vam se uvijek svidjeti koga srećete ili kamo idete. No to je jedna od draži putovanja, zar ne?” - Rivertrain

Zašto su danas, u suvremenom društvu koje ruši sve tabue, samo starost i starenje teme o kojima je gotovo zabranjeno govoriti? Postajemo li sa starošću nevidljivi, što se događa s našim tijelima, s našim odnosom prema drugima i, još važnije, odnosom drugih prema nama? Mreže koje pletemo cijeloga života odjednom postaju tanke i krhke. Šesnaest priča u novoj knjizi Slavenke Drakulić Nevidljiva žena pripovijeda o međuljudskim odnosima, o relacijama između roditelja i djece, o odlascima, nestancima, zaboravnosti, bolesti, sramu i boli, o najdubljim osjećajima o kojima se ne usuđujemo progovarati.

Slavenka Drakulić duboko emotivno, bez zadrške, pripovijeda o iskustvu raspada života u kojem stari ljudi postaju nevidljivi ne samo okolini i sustavu veći vlastitoj obitelji i prijateljima. Katarzična, oslobađajuća, Nevidljiva žena udara u pleksus suvremenog društva. Slavenka Drakulić literarno snažno u svakoj pojedinoj priči ulazi čitatelju pod kožu, tjerajući ga da zastane, da misli o sebi i drugima, da bude šokiran, da zaplače, da se prepusti i emocijama i raciju. Nevidljiva žena oslobađajuća je, duboko intimna knjiga koja dokazuje da samo literatura može izreći neizrecivo.

“Nevidljiva žena je knjiga za sve osjetljive žene.” – Andrea Zlatar Violić

“Lijepo i tužno i tako jako istinito.” – Ingrid Šafranek

“Ovu knjigu se jednostavno ne može čitati s distance. Potresna je, a pritom nimalo banalna ni sentimentalna.” – Anera Ryznar

Kad András Forgách jednog lijepog, ili baš i ne toliko lijepog dana, u telefonskom razgovoru sazna da je netko od njegove najbliže rodbine godinama bio revni suradnik mađarske službe sigurnosti, siguran je samo u jedno: nipošto ne može biti riječ o njegovoj pokojnoj majci. Za oca je već prije čuo slične glasine, no i njih bi uvijek odbio jednostavnim argumentom: tvrdolinijaški komunisti poput njegovih roditelja nikad ne bi bili u stanju igrati dvostruku igru. Kad napokon u jednoj kavani od osobe koja je nabasala na dosje sazna identitet špijuna u vlastitoj obitelji, Forgáchu se ruši cijeli svijet. A kako će pisac – kojeg su upravo tajne službe okarakterizirale kao “vrlo nadarenog čovjeka koji zna šutjeti, a istodobno svijetom hoda širom otvorenih očiju” – drugačije reagirati na takav šok nego pisanjem romana u kojem daje glas članovima svoje obitelji koji više nisu živi, a među kojima je netko prokazivao čak i vlastitu djecu.

U romanu Tajni život moje majke mađarski pisac András Forgách hvata se u koštac s nevjerojatnom spoznajom o svojoj obitelji. U želji da razumije prošlost i pomiri se sa sadašnjošću, rekonstruira život svojih roditelja u napetoj priči o ljubavi i izdaji, obitelji i državi, šarmu i ludilu, a ponajviše oprostu.

“Lijepa, vrlo lijepa knjiga. I tužna. I dramatična. A očaravajuće je lijepo i dramatično u njoj to da tuga ni trenutka ne svlada sina njezine junakinje Brurije, autora ove knjige.” - Péter Nádas

“Teško je uopće pojmiti kako je András Forgách pronašao snagu uma da napiše ovaj roman.” - On-magazine, Velika Britanija

“Tajni život moje majke dirljiv je i intiman roman koji će vas katkada podsjetiti na Güntera Grassa.” - Sunday Herald

“Napola mitologizirana priča, koju Forgách iznosi izmjenjujući fikciju, poeziju i novinarstvo, svoje korijene ima u jezgrovitoj priči o Hladnome ratu. Ova knjiga nije samo književna senzacija u njegovoj rodnoj Mađarskoj, nego i u petnaestak zemalja u kojima je prevedena.” - The Guardian

“Mađarsko društvo možda je tek sada stiglo do točke na kojoj se usuđuje suočiti se sa samim sobom i prebroditi neke ubojito jezgrovite istine koje se, kao što znamo, uvijek mogu odnositi samo na nekoga drugog. Tema ove itekako dobrodošle knjige tek sada postaje trend u suvremenoj mađarskoj umjetnosti.” - Csaba Horváth, portal za umjetnost ART7

Teško je uprijeti prstom na prvu grešku, reći gdje je počelo zlo.

Jesu li pogriješili kad su prodali sve i ukrcali se na taj vlak, ili kad su pobjegli iz njega, hodali dva dana bez vode, prešli planinu i stigli u izgubljeni gradić na jugoistoku, u Santa Ritu ? Je li bila greška kad su ih smjestili u prihvatilište, ili kad su ih ondje zaključali, kada su unutra bačene zapaljene boce, kad je živo spaljeno njih četrdeset, ili kad su za sve to doznali mediji, kad je preživjele trebalo vratiti kući, pretvarati se da radiš, ili ih naprosto potražiti, pronaći i dovršiti započeto ?

Irma, zovu je Crna, svoje je greške birala sama : samohrana majka, socijalna radnica sa sedmogodišnjom kćeri došla je u Santa Ritu i dopustila da joj bude stalo. A prateći nju, Crnu, Antonio Ortuño svojim eksplozivnim romanom vodi nas u još crnje, u epicentar nasilja koje potresa Meksiko — rutom kojom migranti iz Srednje Amerike pokušavaju doći do SAD-a.

Spaljeni Antonija Ortuña, jednog od najznačajnijih meksičkih pisaca današnjice, rijetko je beskompromisna knjiga, virtuozni triler u kojemu ime ubojice ne znači ništa, a popis žrtava ne zanima nikoga — nikoga osim onih koji u sebi uspijevaju pronaći fatalnu grešku suosjećanja i ljudskosti.

“Spaljeni knjiga je puna bijesa. Bijesa zbog nepravde, korupcije, i zemlje koja poput stroja za mljevenje mesa proždire na tisuće migranata iz Srednje Amerike. Iako je tragedija bila meksička svakodnevica, tek su nakon pronalaska 72 trupla u San Fernandu na svjetlo dana izašle činjenice o strašnim uvjetima u kojima žive muškarci, žene i djeca koji pokušavaju doći do Sjedinjenih Američkih Država. Ali Ortuñov bijes, od samoga početka, nije usmjeren na nijednu od strahota koje potresaju zemlju otkako je Felipe Calderón započeo rat protiv droge. Usmjeren je na rasizam njegove zemlje. […]” - El País