Dok čitamo pjesme Dragana Markovića stičemo utisak da ih s lakoćom piše. Teško je reći koliko u tome ima istine. Nesumnjivo je da mu stihovi dolaze iznenada, ko zna odakle, i da jedva stiže da ih zapiše, trudeći se da mu ne umaknu prije nego što ih olovkom „ulovi“. Ali, prije toga, kao i svaki drugi istinski pjesnik, on svoje pjesme duboko doživi i preživi, tačnije - odboluje ih. I ne samo u ovom trenutku; on ih odboluje i u pamćenju svojih predaka, u običajnim ritualima nekih domorodačkih plemena, u civilizacijskim naslagama tradicije, dok se mi otimamo za jedno pišljivo sutra, kako kaže u Glavolomki, pjesmi kojom otvara zbirku Mali izgledi. Kad je već o naslovu riječ, treba odmah reći da su zaista mali izgledi da ova poezija ostane nezapažena, jer će je s podjednakom pažnjom dečekati čitaoci i književna kritika.
Roman o odrastanju koji prati «rane jade» osetljivog momka, a naročito njegove školske zgode. Kroz priču o tragičnoj sudbini gimnazijskog profesora Antala Novaka, Kostolanji progovara o razlici i izdvojenosti ljudi koji su moralni, koji imaju ideale za koje se bore, u odnosu na okuženje koje je filistarsko i licemerno. Kontrapunkt između ostarelog profesora koji je čitav radni vek posvetio školi i izvođenju učenika na pravi put, i maturanta-izgrednika koji umesto da u profesoru pronađe prijatelja i vaspitača sveti mu se kao neprijatelju – oslikava izgubljenu mogućnost razumevanja među onima koji dolaze i odlaze.
Rumunskoj literaturi, Tristan Cara je ostavio svega nekoliko pesama koje su objavljene u časopisima ili su sačuvane od strane njegovih prijatelje. U tim pesmama, pisanim između 1912. i 1915. godine, a prvi put objavljene 1934. godine, prepoznajemo pesničko Wunderkind-a i elementarne postavke dadaizma. U ovim ranim, rumunskim pesmama, Cara nam otkriva jedan autentičan i nepoznat pesnički profil.
