Dok čitamo pjesme Dragana Markovića stičemo utisak da ih s lakoćom piše. Teško je reći koliko u tome ima istine. Nesumnjivo je da mu stihovi dolaze iznenada, ko zna odakle, i da jedva stiže da ih zapiše, trudeći se da mu ne umaknu prije nego što ih olovkom „ulovi“. Ali, prije toga, kao i svaki drugi istinski pjesnik, on svoje pjesme duboko doživi i preživi, tačnije - odboluje ih. I ne samo u ovom trenutku; on ih odboluje i u pamćenju svojih predaka, u običajnim ritualima nekih domorodačkih plemena, u civilizacijskim naslagama tradicije, dok se mi otimamo za jedno pišljivo sutra, kako kaže u Glavolomki, pjesmi kojom otvara zbirku Mali izgledi. Kad je već o naslovu riječ, treba odmah reći da su zaista mali izgledi da ova poezija ostane nezapažena, jer će je s podjednakom pažnjom dečekati čitaoci i književna kritika.
