Izdvajajući pet tipova neobičnih junaka, Dragoljub Perić […] polazi od konkretne poetske građe i pored „iskliznuća u natprirodno“ – fitomorfnosti, zoomorfnosti, animalizacije – ukazuje na osobenosti poetike usmenog epskog pevanja, koje čine da se kao vid oneobičenja javlja i smrt […], kao i uloga pripovedača, koja otvara uvid u odnos homodijegeze i heterodijegeze […] Svi ovi vidovi oneobičenja sagledavaju se, u konačnom ishodu, kao dramatični izlazak epskog junaka na polje zbivanja iz onog pramena magle / tame koji bi mogao biti metafora svekolikog zaborava, kao vid idealizacije i ideologizacije istorijskih i pseudoistorijskih ličnosti […] i vid efektne poetske konceptualizacije „istorijskog“ i „biografskog“, zagubljenog u magli vremena i zaborava.
Poetika vremena srpskih usmenih epskih pesama predstavlja inovativan pristup jednom od najznačajnijih slojeva usmenoknjiževne tradicije Srba. Izabrani pristup – istraživanje fenomena vremena kao poetske kategorije – omogućio je svojevrstan, i u dosadašnjim ispitivanjima neprimenjen (ili samo parcijalno primenjivan),
uvid u usmenu epsku tradiciju pre nastanka zbirki Vuka Karadžića i u pesme u Vukovim izdanjima, što čini najznačajniji korpus srpske usmene književnosti.