"Beogradska princeza" je roman u kojem se preplicu dve price: jedna, o Beogradu za vreme despota Stefana Lazarevica, i o Beogradu pred sam kraj 20. veka, kada su na njega padale bombe. Roman je, delo izmedu jave i sna, i istovremeno je istorijski i lirski, a ti se planovi u njemu preplicu kroz pricu o decaku i devojcici koji kao da se vekovima znaju, i izmedu kojih postoji neugasiva, vecna ljubav. Nju ni vreme ne može da pobedi...
Krunisano je stihovima iz Slovo ljubve Stefana Lazarevića, izvorni rukopis tog pesničkog dela je izgoreo 1941. godine na Kosančićevom vencu, pod Vukovim današnjim prozorima. Beogradski dečak i mladić stihove zna naizust, ponekad ih glasno izgovara. Uz pamćenje i maštu, baš to – višnja mistična ljubav i njeno slovo – ključ su Belog grada i opstajanja u njemu. Kroz to se i Vuk pridiže. Beograđanin se ne postaje rođenjem u njemu ili prijavom boravka, nego ljubvom i pamćenjem i maštom i vrlinom (plemeništvom). Dorastanjem. To piše u očima svake istinske beogradske princeze i u srcu svakog istinskog beogradskog viteza, u svim vremenima.
“Beograd se mora voleti” veli Lakićevićev junak…