Samoća.Ta divna,blažena teskoba u kojoj se obnavlja večni plamen bića i oštri sečivo za buduće pohode.Tihi izvor smirenja u kom pojimo dušu iznurenu bitkama i krepimo telo ostarelo od životne bure.Oni slabi, samoće se plaše jer u njoj neizbežno susreću same sebe od kojih se, oduvek, tako predano skrivaju, a oni mudri samoću vide kao dar i odmorište,kao šansu za introspektivni predah.samoće je povratak sebi, traženje duha, razgovor s Bogom, baklja u tami, zvuk postojanja, prepuštanje nebu. jedino u samoći, shvatimo da nikada nismo sami.