ROMANI

Ilija Tucić, novinar i književnik, čitavu deceniju putuje kroz ravnicu i piše kratke priče po kojima je prepoznatljiv brojnoj čitalačkoj publici. Objavio je knjige: "Čelobašte", "Male vojvođanske priče", "Čudo u Čibu", "Priče ravnice", i “Priče iza firange”, od kojih su neke zbog velikog interesovanja čitalaca doživele ponovljena izdanja.

Knjiga "Na kraju početka" simbolično zaokružuje desetogodišnji stvaralački ciklus: sadrži 80 najlepših priča iz pet prethodnih knjiga.

"I u središtu novog proznog ostvarenja Slobodana Mandića ostaje višeznačni pojam Panonije kao stožer za raslojavanje individualnih i kolektivnih sudbina-priča. Nastojeći da imenuje tu ravnicu čiji su podanici, pripovedači u ovom romanu se pitaju da li je ona more izgubljenog vremena, jedna večna sadašnjost koja niveliše i nadvladava sve druge oblike i mogućnosti, ili pak nepregledno polje koje se ne da prehodati, u čijem beskraju svi redom postaju jednako izgubljeni: možda smo svi tek njena priviđenja, kako se pred njenom carskom statuom, negde na početku Bačkog kanala, u magnovenju učinilo jednome od njih.
U knjizi teku dva istovremena narativna toka, istorija nestajanja i povest spasenja glavnih likova. Život je pun propuštenih prilika, kaže pripovedač; od njih bi se dao sastaviti nov i sadržajan životopis: od neostvarenosti koje su se mogle spustiti u postojanje. Propuštene prilike bi mogle biti i moja istinska autobiografija; dnevnik odustajanja moja istorija spasenja, povest sopstvene realizacije.
Jedna od sižejnih linija počinje od evociranja besmrtnog doba zvanog detinjstvo, i potom vodi u svet koji objavljuje nuždu i prinudu kao osnovu postojanja, dok pojedincu još uvek odjekuje drugačija unutarnja melodija i on oseća da je objava zabluda i laž. Iz susreta sa sudbinom pojedinac izlazi kao neko ko pokušava da upravlja svojim unutrašnjim životom, otkrivajući svet u sebi.
„Nije lako da se u prvom pokušaju odživimo; valjalo bi dopustiti nam da se oprobamo još jedanput. Sećanjem sve po drugi put stvoreno postaje potpunije; kao da je od onog svog prvog pojavljivanja neprekidno samo dozrevalo, da se sada u pravom svetlu ugleda.”"

Sabor Banaćana predstavlja imenik značajnih žena i muškaraca iz ove vojvođanske i srpske regije. Uz svako ime stoji kraća biografija, a u njoj se krije razlog zbog čega su izabrani od strane priređivača Petra Žebeljana. Pored plemenite ideje da se neki ljudi sačuvaju od zaborava, a neki ponovo istaknu i dovedu u prvi plan, ova knjiga bitna je i zbog toga što na posredan način govori o bogatstvu istorije Banata, područja koje je poput većeg dela Balkana često menjalo „vlasnike“ i „gospodare“, ali kako se kroz ove biografije nedvosmisleno prikazuje bilo i ostalo svoje, inteligentno, maštovito i prkosno.

Glavni junak prve priče je barokni slikar Tripo Kokolja (Perast 1661. – Korčula 1713.) koji je naslikao Gospu od Škrpjela. Biva prinuđen napustiti rodni grad i odlazi u Korčulu gdje oslikava svod crkve Svih Svetih (pripada istoimenoj najstarijoj bratovštini iz 1301. godine). Paralelna radnja upoznaje nas s drugim protagonistom, onim iz 21. vijeka. To je pripovjedač, 40-godišnji Ivan, povjesničar umjetnosti, koji za potrebe pisanja doktorskog rada o Kokolji boravi u Korčuli. Njegov susret s Korčulom spisateljica Olivera Skoko izvanredno približava čitateljima, kao sredozemni lokalitet oblikovan umijećem domaćih majstora, pod utjecajem povijesnih mijena i umjetničkih stilova, stvorio je svojevrsnu kulturu života i bitno utjecao na osobine ljudi koji su ga stvarali. Ivan upoznaje u Korčuli korčulanski hedonizam: ukus domaćih delicija preko poljupca, miris? konoba, čari tradicionalnih fešti, a uporedo provodi vrijeme u crkvi Svih Svetih, pokušavajući razaznati Kokoljin slikarski i životni đir. O romanu Olivere Skoko piše Zrenjaninski internetski portal na kojemu prije dva dana Gradska Narodna biblioteka Korčulanski Đir svrstava u najčitanije naslove.