Objavljena 1913. godine Vinaverova predratna zbirka „Priče koje su izgubile ravnotežu” nalazi se u okviru ranog piščevog korpusa. Ona zauzima znatno mesto u kontekstu oblikovanja stvaralačke poetike koja teži izrazitije antitradicionalnim, poetički „anarhičnim”, avangardnim književnim ostvarenjima. Između poetskog i proznog izraza, moderne i avangarde, tradicije i inovacije, mitološko-fantastičnih okvira i stvarnosti, ova zbirka kratkih priča izmiče preciznim klasifikacijama i gubi ravotežu konvencionalne nedvosmislenosti – žanrovske, stilske, fabularne, semantične. Vinaverove „Priče” stoje na graničnoj poetičkoj poziciji i epohalnoj razmeđi, nagoveštavajući put kojim će autorova, ali i – šire posmatrano – srpska proza krenuti u narednim godinama i decenijama.