„Švabica“ je jedna od najpotresnijih i najintimnijih pripovedaka Laze K. Lazarevića, utemeljivača srpske psihološke proze. Iako je pripovetka nastala u vreme piščevog boravka u Berlinu, i jako nosi autobiografske nagoveštaje, Lazarević je nije objavio za života. Prvi put je ugledala svetlost dana 1898. godine, sedam godina nakon njegove smrti.
Neobične zgode i nezgode iz života običnog čoveka, prepunog krupnih sitnica, rasutih kao petoparci od plemenitih metala, pretočene su u prekratke, kuse pričice iz kusorepog sveta prošlosti i sadašnjosti. Ulovljene na periferiji, u ćoškovima života, sročene su u duhovite, ponekad i jetke i opore priče za našte srca. Prokuvane gutaju se na prazan stomak, a pričalac ih je čuo i zabeležio ili doživeo i zapisao. Minijature, crtice i krupne sitnice izbrušenih detalja i pitkog narodnog jezika pokazuju da se i u lokalnom skriva ili bar nazire - univerzalno. U pričama najviše ima Šumadije koje više nema. A, biće je!
Lazar, i pored neljudskog drila, nije mislio da je Goli otok bio najveće mučilište, ali svakako jedinstveno. Možda bez premca,izuzev nacističkih kazamata, ali, bez sumnje, neljudsko naličje socijalizma. Posle šest godina izgubljenog života, osećao je neku prazninu, razočarenje, ali ne i mržnju... "Nisam bezgrešan, ali izdajnik i banda nisam bio..."
Kod Šumadinaca je razvijen i smisao za komično, koji potiče od inteligentnog i finog posmatranja tuđih akcija, naročito njihovih pobuda. Sve ono što se ne dopada javno se iznosi šalama, humorom i ismevanjem. Teško onima koji ističu svoje osobine, teško nastrljivcima i sujetnima. Nijednom od ovih nedostataka Šumadinac neće učiniti milost i progledati mu kroz prste".