Među ovim koricama upoznaćete Milu i Maru, dve komšinice, vršnjakinje, prijateljice, rođene na Baniji pedesetih godina prošlog veka. Njihovi putevi bili su kao i svaki: nekad brdoviti, nekad trnoviti, ponekad cvetni, relaksirajući, skoro uvek izukrštani i svi su vodili preko Banije!
Raspad države u kojoj su rođeni, stradanja u zavičaju, podudarili su se sa ličnim tragedijama koje su ih zadesile, ali su sve nevolje prebrodile oslanjajući se jedna na drugu – a obe na Baniju!
Ilustracije i korica: Mihailo Pisanjuh
„Knjiga uspomena Radmile Pašić, istoričara i rođene Banijke. Naziv dela objašnjava dosta: "Ne tuguj, Banijo". Radmila Pašić je u njemu objavila autentične ispovesti i priče onih koji su stvarali tu istoriju, pogotovu u periodu od 1991. do 2004. godine, od kada na Baniji počinje, kako autorka kaže, život povratka i nade… Osećajna i iskrena knjiga.“ - Politika
„Opisivanje i osvrt na banijske događaje kroz istoriju, kao i danas, nose glas žene i svih žena Banije ma gdje da su se rasule po svijetu. To se posebno zapaža u ovom izdanju u liku banijske heroine, koju je tragedija i nesretluk odnio na drugi kontinent, mjesto koje je bilo daleko od nje, ali ga je morala prihvatiti. Ta prikazana vezanost, iskazana putem pisma i telefona samo je spas u momentima emotivnog potonuća. Svaka upućena pisana riječ je riječ postojanja.“ - iz predgovora Anđelke Eror
„Prošlost sa ne može mijenjati. Treba nastaviti sa životom dalje, učiti i naučiti iz onog što nas je snašlo, lomilo i što smo doživjeli, preživjeli. Da budemo jači, mudriji i plemenitiji. Da se izvučemo iz okovanog zavičaja. On tone. Drhti. Želi da živi. Mora da živi, ali tiho umire. Zavičaj, naša Banija. Te tri riječi stvaraju osjećaj neke praznine koju ne želimo. Ne želimo crnu rupu bez tračka svjetlosti i perspektive. Možda...“ – odlomak
