Nova nadvremenska knjiga priča Dragana Lukića, ispričana i napisana živim prostim, nrtodnim jezikomvraća čitaoca svojim korenima, rasčupanim tokom suludgo dvadesetog veka. On svojim prepoznatljivim načinom izlaganja pažnju čitaoca neosetno usmerava ka naizleg sporednim pojavama i pojedinostima a koje u suštini život znače. Naš kao u čuvenoj knjizi indijske spisateljice Arundati Roj; "Bog malih stvari". Jedna od priča: "Tri ruže" prosto bukti nesvakidašnjim poetsko-inžinjerskim darom za duhovnost. Svoju humanost i čovekoljubivost, autor otkriva u pričama: "Upaljač", "Život je lep" i "Džamburu". U drugom delu knjige autor zajedno sa Jordanom Teodosić pripoveda, navodeći mračne pripemer zaprimerom, bukvalno ogoljuju duševni rascep naših ljudi zaslepljeni i zastrašeni lažima i pretnjama komunisitčkog režima.
Osobenost Lukićevog pripovedanja, pored (kao uzgred) iznošenja zadivljujućih činjenica o najneobičnijim vremenima, mestima i događajima, sigurno jeste pomalo detinjasta, a u stvari brižna očinska iskrenost, koja naprosto izvire iz njegovog srca, prepunog ljubavi. Kako drugačije tumačiti SMS pozdrav za laku noć: „Mirno more, maestral u jedrima, zvezda u oku i spokoj u duši, Plava Ptico“. Ili, na primer: “Jedan san obično sanja jedan čovek. Ako isti san sanjaju dva čoveka, onda se to zove ljubav.“
