Zijah A. Sokolović je sam pisac svoje monodrame. Ali on je i prvo lice te jednine dignuto u transpoziciju glumca. On je ono što vidi gledatelj u glumcu i kao privatnoj osobi, a to ima svoju draž. On je nakaznost i ljepota te profesije, dakle njeno puno lice. I prototip, i glumac sam. On ismijava sebe, on ne imitira drugoga, jer on je glumac koji je izložio svoju složenost i kompletnost. Uza sve životne varijante, on je i glumac svoje varijante, a ona je bogata, jer joj je on istovremeno i pisac. Mi vjerujemo da je taj glumac doživio sve te smiješnosti o kojima govori. Nije to bio neki drugi glumac, mi smo svjedoci njegovih nesporazuma. On, govoreći u prvom licu, dodaje moguće „umjetničke“ laži koje postaju stvarnost, jer su slične našima, pa su stoga smiješne. Smiješne su jer su istinite. One postaju ona moguća „farba“ istine kojase pred nama raspada u jednom glumačkom životu koji je i opći, ali i konkretan. Glumac i pisac izvukli su ga iz svojih konkretnosti. Budući je iz sebe, smiješan, naivan, glup, tup, ograničen, dakle iskren, i nama postaje poetičan i drag. Ušao je u nas; pronalazi naše skrivene tajne. Mi smo svjedoci njegovog paradoksa, ali također u prvom licu.
Fabijan Šovagović
.png.webp){kind=logo}
