DRUŠTVENE NAUKE

Roman Bitka na Sutjesci – Pakao u raju Šimuna Cimermana donosi izuzetno snažan prikaz jednog od najtežih i najpoznatijih sukoba Drugog svetskog rata na jugoslovenskom tlu. U središtu knjige nalazi se Bitka na Sutjesci, događaj koji je postao simbol otpora, žrtve i kolektivne hrabrosti. Autor vešto kombinuje istorijske činjenice, autentična svedočenja i dokumenta, stvarajući živopisnu i uzbudljivu sliku ratne svakodnevice.

Kada je Boris Kagarlitsky, polovicom 1990-ih, započeo s pisanjem ove knjige, stanje ljevice gotovo je posvuda u svijetu bilo deprimantno. Svaki oblik ljevičarske i marksističke politike bio je marginaliziran, a dominirala je liberalna ideologija. Danas se, međutim, kapitalistička ekonomija suočava s dramatičnom recesijom i na vidjelo izlaze strukturalni problemi neoliberalnog kapitalizma. U ovoj knjizi Kagarlitsky se obrušava na neoliberalizam, ali i na politiku “nove ljevice”. Ukoliko neoliberalizmu, unatoč njegovu ekonomskom neuspjehu, prepustimo da i dalje zauzima poziciju ideološkog hegemona, zavladat će, smatra, “novi barbarizam” kakav je već na djelu u Istočnoj Europi, a pojavljuje se i na Zapadu.

Na neuspješnu politiku s kraja dvadesetog stoljeća valja odgovoriti stvaranjem dalekosežne alternative – Kagarlitsky odbija tezu o iscrpljenosti marksističke misli, smatrajući da su Marxove ideje danas aktualnije nego ikad. Imajući u vidu probleme s kojima se ljevica suočava, Kagarlitsky navija za iskorištavanje trenutka ideološke i političke praznine uzrokovane opadanjem kapitalističke ekonomske moći – ljevica bi se trebala organizirati na nacionalnoj razini i formirati utjecajne političke stranke, razraditi programe koji se obraćaju praktičnim problemima u društvu i koji mogu dobiti podršku većine. Ljevici danas, zaključuje, očajnički nedostaje politika.

Treći put jedan je od koncepata oživljavanja, odnosno stvaranja nove, takozvane umjerene ljevice što ga je ponudio “guru” nove britanske socijaldemokracije, Anthony Giddens. Postao je politička filozofija Tonyja Blaira i novih laburista u Britaniji, Gerharda Schrödera u Njemačkoj, te u Sjedinjenim Američkim Državama u vrijeme Billa Clintona. Bio je to raskid s postojećim dogmama klasične socijaldemokracije i ubrzo postaje platforma političkih programa mnogih evropskih socijaldemokratskih stranaka. Koncept je izazvao pravu buru kritika s lijeve i s desne strane – od shvaćanja da je treći put zapravo mješavina već postojećih ideja i politika odnosno velika šupljina ili potpuno prazna politička filozofija, tačerizam provođen drugim sredstvima, do tvrdnji kakve je zastupao primjerice Norberto Bobbio o formuli koja je ni lijevo ni desno i koju je koristio i francuski fašistički pokret – a Alex Callinicos, koji ga naziva “najboljom ideološkom krinkom neoliberalizma”, u ovoj nam knjizi daje onu upravo najargumentiraniju.

S obzirom na prođu koncepta na vlasti, postavlja se pitanje smislenosti daljnje rasprave. Vjerojatno će biti još pokušaja pomirenja “poduzetništva i pravde” – iskustvo slobodnotržišnoga kapitalizma neprestano izaziva borbe za socijalnu pravdu. No mi i dalje živimo u sjeni Sovjetskog Saveza i njegova pada. U odsutnosti demokratske i napredne alternative u koju bismo imali pouzdanja, iskušenje da se kapitalizam pokuša humanizirati mnogima je neodoljivo. Pouka ove knjige, kao i učinka vladavine trećeg puta, jest da je taj projekt utopijski. Zahtjevi pravde naprosto su, proizlazi, nespojivi s logikom kapitala.

Saga o Zvjezdanim stazama prošla je dug put od kultne TV-serije šezdesetih do današnjeg statusa najvećeg izmišljenog svijeta suvremene popularne kulture.

Neumoran i nemiran duh istraživanja koji goni brod Enterprise da bodro kroči kamo još nitko nije pošao oduvijek je svojstven i filozofskom nagnuću. Zvjezdane staze i filozofija imaju istu Prvu direktivu: preispitivati najvrednije ideje iz prošlosti i sadašnjosti i približiti se boljoj budućnosti.

Mozgovi dvadeset i jednog profesionalnog filozofa u ovoj su knjizi ušli u warp-pogon kako bi dokučili granice bezgraničnog i pokazali kako su Zvjezdane staze duboko prožete razmatranjima klasičnih i suvremenih filozofskih problema etike, psihologije i metafizike. Svako je poglavlje misaoni eksperiment u kojem se poznata priča stavlja u službu otkrivanja još jednog djelića naše ljudskosti.

Ovo je filozofska gozba za gledatelje Zvjezdanih staza i sve zaljubljenike u znanstvenu fantastiku. Jedna od najuzbudljivijih stvari u gledanju serijala je prepoznavati filozofska polazišta pojedinih epizoda i filmova. Čitanjem ove knjige to se uzbuđenje produbljuje i produljuje.
– Jorge E. Garcia, Pasija Mela Gibsona i filozofija

Zvjezdane staze u svim oblicima bile su i ostale jedna od filozofski najfascinantnijih televizijskih filmskih serijala. Zvjezdane staze i filozofiju voljet će i filozofi i vjerni gledatelji.
– Richard Hanley, South Park i filozofija

Po prvi put, ne samo na hrvatskom jeziku, kroz analizu ero-guro nansensu sadržaja Grgić objašnjava pozadinu strastvenog spoja seksa, nasilja i apsurda u japanskoj tradiciji i suvremenoj kulturnoj proizvodnji. Knjiga predstavlja neka od najvećih umjetničkih, književnih i redateljskih imena japanske povijesti. U njihovu se opusu mogu pronaći žene koje spolno opće s hobotnicama ili zatrudne nakon analnog seksa s čudnovatim kljunašem, kao i parodije na Tolkiena s Frodoyamom kao seksualno frustriranim sumo hrvačem koji postaje prvak zahvaljujući svojim čarobnim tangama. Nedvojbeno, djelo je nezaobilazno za daljnje bavljenje suvremenom japanskom kulturom.

Elementarne oblike moguće je, dakle, čitati u bilo kojem od navedenih interpretativnih ključeva: netko će u njima naći klasičnu studiju o totemističkim vjerovanjima i običajima australskih domorodaca, drugi će pak razabrati jednu opću teoriju o nastanku religijskih osjećaja i vjerskih ustanova, treći će slijediti tragove jednog neobičnog učenja o izvorima pojmovnog mišljenja i osnovnih logičkih kategorija, četvrte će najviše zanimati formalna analiza srodničkih sustava, a ponetko će se možda usredotočiti na teoriju o religiji kao simboličkom sustavu čije značenje valja odgonetnuti ispod sveobuhvatne suprotnosti između svetog i profanog.
(Aljoša Mimica)

Kao sociološka analiza prvobitnih oblika religije i osnovnih elemenata i društvenih funkcija religije, ova knjiga je zanimljiva ne samo sociolozima, teolozima, povjesničarima, etičarima, filozofima i psiholozima, nego i široj čitalačkoj publici.
(Krunoslav Nikodem)

Emile Durkheim (1858-1917) utemeljitelj je francuske sociološke škole. Godine 1893. pokrenuo je Sociološki godišnjak (L'Anee sodologique) kojeg je uređivao do 1913. Njegova glavna djela su: O podjeli društvenoga rada, Pravila sociološke metode, Samoubojstvo, Elementarni oblici religijskog života.

Pišući iznimno jasno i pronicavo, Terry Eagleton u svome propitivanju ideje terora crpi iz političkih, filozofijskih, književnih i teologijskih izvora te izvodi njenu genealogiju od antičkoga svijeta do modernog doba. U rasponu od Dionizova kulta, kroz šekspirijansku tragediju te politiku Dantona i Hegela pa do Freudove i Lacanove misli, autor se usput bavi idejom Boga, slobode, nacije, uzvišenog i nesvjesnog. U tom sklopu također propituje problem zla te zaključno poglavlje posvećuje ideji tragične žrtve i žrtvenoga jarca.
Sveti teror, knjiga iz pera jednog od najistaknutijih svjetskih kritičara kulture, provokativno je i radikalno promišljanje jednog od najprečih pitanja našeg vremena.

.

Naša zadaća nije ništa manje nego zadaća stvaranja oblika ili simbolizacije svijeta. To nam može izgledati najveći rizik s kojim bi se čovječanstvo trebalo suočiti. Ali nije sigurno da ono to nije već više puta učinilo, čak i da sam svijet to već nije više puta učinio. To nije apstraktna zadaća, niti sasvim formalna, da uzmemo tu riječ u logičkom ili estetskom smislu. To je krajnje konkretna i određena zadaća - zadaća koja može biti samo bitka - da svakoj kretnji, svakom vođenju, svakom habitusu i svakom ethosu postavi pitanje: kako ti uključuješ svijet? Kako se vraćaš uživanju svijeta kao takvom, a ne usvajanju neke količine ekvivalencije? Kako daješ oblik razlici vrijednosti koja ne bi bila razlika bogatstva u općoj ekvivalenciji, već ona razlika singularnosti a u čemu se isključivo sastoji hod smisla općenito i izvedba onog što nazivamo svijet? U jednom smislu ona je bitka Zapada protiv samoga sebe, kapitala protiv samoga sebe. Ona je borba između dvije beskonačnosti ili između otimačine i izlaganja. Ona je bitka misli, vrlo konkretne i zahtjevne u koju nas uvodi iščeznuće naših predodžbi uništenja ili nadmašivanja kapitala. Ona zahtijeva da otvorimo ili raspoznamo u ovom potonjem drukčiju vrstu, ili drukčiju prirodu pukotine od one koju smo smatrali nepremostivim proturječnostima, a koje je kapital znao usisati, usisavajući s tom Činjenicom i naše predodžbe...

Seks i seksualni prizori danas prožimaju svaki aspekt napredne kapitalističke kulture, od promidžbe do obrazovnih kampanja o zdravlju. Striptiz kultura istražuje tu "seksualizaciju" suvremenog života i povezuje je s obuhvatnijim društvenim promjenama nakon Drugoga svjetskog rata.
Na početku knjige McNair obrađuje razvoj pornografije od sredine 19. stoljeća, njezin prijelaz iz elitne u masovnu kulturu te suvremenu opčinjenost "porno-šikom". U drugom dijelu knjige raspravlja o kulturnim obrascima prikaza seksualnosti u medijima. Krenuvši od protureakcije muške heteroseksualne kulture i promjena u predodžbi žene pa do prikaza homoseksualaca u filmovima i televizijskim serijama poput Ellen i Queer as Folk, McNair tvrdi kako iznimna profiliranost seksualnosti u suvremenoj kulturi nije pokazatelj moralnog nazatka, nego pozitivan izražaj poslijeratnog liberalizma, uspjeha feminističkog pokreta i borbe za prava homoseksualaca, te najvažniji doprinos boljem zdravstvenom obrazovanju šire javnosti u dobu HIV-a i side.

Naposljetku, autor raspravlja kako se seksualnost upotrebljava u suvremenoj umjetnosti te istražuje umjetnički "striptiz" Jeffa Koonsa i drugih koji su u svome radu koristili vlastita naga tijela. Analizira i kako su feminističke umjetnice i homoseksualni umjetnici koristili seksualnost u kritici i transformaciji patrijarhata. U zaključku raspravlja o utjecajima procvata striptiz kulture na buduću seksualnu politiku.

Brian McNair predavač je na Film and Media Studies na University of Stirling i član Stirling Media Research Institute. Autor je, između ostalih, triju knjiga: Mediated Sex (1996), The Socioiogy of Journaiism (1998) i Joumalism and Democracy (2000).

.

Opsežna etnološko-antropološka studija ljudske opsjednutosti mesom, o povijesti arhetipske žudnje za mesom. Autor kombinira arheološke i statističke podatke o prehrambenim navikama ljudi i zdravstvenim rizicima ili prednostima konzumacije mesa. Svoje teze je argumentirao iskazima prikupljenim vlastitim terenskim istraživanjima i dodatno obogatio citatima ispitanika , ali i iz drugih znanstvenih radova, tiska književnosti itd. Ova knjiga je jedan od priloga antropologiji hrane, kao i prilog antropološkom propitivanju odnosa kulture i prirode. Obraća se stručnjacima različitih profila , budući da se dotiče disciplina od etnologije preko ekonomije do ekologije.

Knjigom Pomak prema modernosti njezina autorica Inga Tomić-Koludrović nastavlja niz svojih razmatranja o položaju žena u hrvatskom društvu u razdoblju postsocijalističke tranzicije. Njezina su istraživanja specifična po tome što empirijske nalaze interpretiraju u teorijskom okviru novijih teorija modernizacije (Beck, Giddens, Touraine, Eisenstadt, Inglehart i Welzel, kao i noviji azijski autori). U ovoj knjizi tom je teorijskom polazištu, u vrlo kompleksnoj analizi, pridodala i postavke teorije strukturacije roda (Risman, Lorber, Connell). Široj publici bit će zanimljivi rezultati klasterske analize koja upućuje na postojanje četiriju tipova žena u razdoblju „zrele tranzicije“ u Hrvatskoj (predmodernih, tradicionalnih, neodlučno modernih i prijelazno refleksivnih), kao i njihova ponegdje iznenađujuća regionalna distribucija. Suprotno postavkama o „retradicionalizaciji“ žena u tranzicijskom razdoblju, autoričine interpretacije empirijskih nalaza pokazuje da se u tom razdoblju zapravo dogodio „pomak prema modernosti“ u vrijednostima istraživanih žena. Dodatna vrijednost knjige u tome je što se teorijski pregledi suvremenih rasprava o odnosu žena u zapadnim društvima prema radu, obitelji, religiji i politici mogu čitati kao poticajne uvodne rasprave u ta područja sociološkog istraživanja. Empirijski utemeljena i teorijski kompleksna slika važnog aspekta hrvatskog društva koji se u knjizi obrađuje upućuje na to da će ova knjiga postati standardan rad u području sociologije žena u Hrvatskoj.


Praktički donedavno, ženske su teme bile na rubu akademskog interesa i kao da im je nedostajalo znanstvene legitimnosti. Upravo ovakve knjige, teorijski promišljene i metodološki skrupulozno napisane, potvrđuju važnost teme koja se obrađuje u knjizi i doprinose njenoj znanstvenoj legitimnosti. Štoviše, podsjeća nas na poznatu opasku (Fouriera i Marxa) da se stupanj razvitka civilizacije može najpouzdanije ustanoviti s obzirom na položaj žene u društvu.

Vjeran Katunarić

.

Sila silu rađa. Tko se mača laća, od mača će i poginuti. Iako nesretna, rat je – činjenica. Gotovo sve ostalo u vezi s ratom je sporno, tvrdi John Horgan. Rat ima svoj povijesni početak: ne ratuje se otkad je svijeta nego od postanka prvih civilizacija. Drugo, rat je u ljudskoj prirodi jednako koliko i mir – na nama je hoćemo li se opredijeliti za rat ili za mir.
Treće, kategorički pacifizam po svaku cijenu gotovo je nemoguće braniti u svim slučajevima: na primjer, kad vas napadnu. I konačno, po svim dostupnim podacima, svakim danom sve manje se ratuje, manje nego ikad u povijesti.
Horgan u Kraju ratovanja pokazuje da je kraj ratovanja i poželjan i realan cilj koji je današnjem čovječanstvu moguće dosegnuti. Trijezno i postupno, uz pomoć oveće biblioteke pisaca-ratnika i tragača za mirom, autor traga za izvorima ratovanja, istražuje društveni život čimpanza i bonoba, ratobornih i miroljubivih plemena, te vođenje suvremenih ratova i nenasilnih pokreta.

Ova je knjiga uspjela, važna i napisana iz srca.
David Barash, The Chronicle of Higher Education

Ovo jedinstveno sociološko izdanje, bogato uređeno fotografijama i ilustracijama, po prvi put donosi opširniju obradu specifičnih japanskih subkultura nastajalih od 1960-ih godina do danas, izgrađenih na japanskoj djevojačkoj kulturi onna no ko bunka i kulturnim fenomenima shōjo i kawaii. Putem infantilnosti kao deklarativnog odbijanja odrastanja, ekstremnog naglašavanja stereotipno rodne ženstvenosti i konzumerističko-hedonističke igre, japanske subkulture izražavaju otpor prema dominantnoj japanskoj kulturi utemeljenoj na patrijarhatu i tradicionalnim društvenim obrascima. Mlade djevojke i žene stvaraju i predvode alternativni otpor kroz subkulture, a mladići ih slijede, preuzimajući identitet i karakteristike ženske kulture. Vesela, šarena i nevina atmosfera slatkog kawaii lica japanskih subkultura i njihovog tihog i indirektnog otpora potpuno je drugačija od agresivne i seksualizirane slike zapadnih subkultura, što zbunjuje društvene teoretičare, feministe i potrošače. Jedan od ciljeva knjige sociologinje Martine Križanić jest povezati ove specifične subkulturne fenomene s idejom konstruktivnog i produktivnog feminističkog otpora.

Živi Marx
priredio Matko Meštrović


Ovaj zbornik, uz autorski prilog priređivača, donosi pet rasprava vodećih talijanskih zastupnika radikalne kritike kapitalizma (a redom afirmiranih filozofa odnosno društvenih znanstvenika). Uzete u cjelini, te rasprave izvrsno osvjetljavaju one tendencije u suvremenoj talijanskoj društvenoj znanosti koje smjeraju kako razumijevanju korijena aktualne ekonomijske krize globaliziranoga svijeta na početku 21. stoljeća, tako i iznalaženju alternative autodestruktivnim iskušenjima pred kojima se danas nalazi čovječanstvo.

Lino Veljak

.

Sociologija je uspješno objasnila brojne makroskopske fenomene društva: strukturalne fenomene kao što su nejednakost školskih šansi, opstojnost magijskih vjerovanja, američka religijska iznimnost, francuska iznimnost „moći ulice“ ili tendencija demokracija i posebno francuske demokracije prema oligarhiji; tendencijske fenomene kao što su sekularizacija religijskih vjerovanja, progresivni nestanak moralnih tabua ili uspostava kulta ljudskih prava; konjunkturne fenomene kao što je raspad i slom sovjetskog imperija izazvan „ratom zvijezda“. Znanstvena sociologija duguje svoje uspjehe postulatu metodološkog individualizma koji smatra da društvene fenomene tvori kombinacija racionalnih individualnih akcija, u kognitivnom smislu riječi. Koristeći intelektualnu autobiografiju koja prikazuje njegove analize u Nejednakosti šansi, Izopačenim učincima društvenog poretka, Logici društvenog, Mjestu nereda, Ispravnom i istinitom, Tocquevilleu danas i Racionalnosti, autor čitatelju nudi šetnju kroz sociologiju kao „analitičku“ ili „eksplikativnu“ znanost.

Kulturna zoologija čitalački je zalogaj i orijentir za nove generacije raspravljača i aktivista na području odnosa životinje i čovjeka, ali i za sve one koji su temelje animalistike i kulturne zoologije stjecali i promišljali proučavajući autorov klasik Životinja i čovjek, knjigu danas kultnog statusa i neizmjerne kulturne i teorijske vrijednosti. Položaj životinje u kulturi i društvu upoznajemo kroz eseje o odnosu životinje i jezika, političke teorije i ideologije, antropomorfizmu, lovu, zoo-vrtovima, industriji hrane, životinjama koje imaju posebna značenja u našoj kulturi, kućnim ljubimcima, odnosu životinje i djeteta, životinjama u filmu, pravnoj regulativi i mnogim drugim važnim temama.

Kao kod rijetko koje knjige koja se objavljuje kod nas, u ovom je slučaju potrebno najprije istaknuti nekoliko činjenica o autoru, jer Kulturna zoologija još jednom potvrđuje njegov nemjerljivi doprinos u polju kojega se tiče ovo djelo. Štoviše, Visković ovom knjigom, kao i svojim prethodnim radovima, ne samo da "daje doprinos" kulturnoj zoologiji, nego je on začetnik kulturne zoologije kod nas, osoba koja je osmislila tu disciplinu, dala joj prve i presudne poticaje, te ostvarila dosad najznačajnije rezultate u tom području. Njegov angažman u velikoj se mjeri ticao upravo animalističke problematike kojoj je posvećena i ova knjiga. Svojim javnim zagovaranjem prava životinja, brojnim člancima o toj problematici i, last but not least, knjigom Životinja i čovjek, Visković je postao ključnom figurom hrvatske animalistike, što je izraz koji objedinjuje i teorijske radove i društveni aktivizam i pravno-političku regulaciju "životinjskih pitanja". Vratimo li se petnaestak godina unatrag, u sredinu 1990-ih, možemo reći da je Viskovićeva autorska radionica bila jedini animalistički relevantan punkt na teorijskoj karti onog doba, a stoga i izvorište domaćeg animalističkog diskursa općenito. Time je inicirao nastanak, razvoj, etabliranje i sa-moosvještavanje domaćeg animalizma, kako na teorijskom, tako i na aktivističkom planu, a i postojeća pravna regulacija tih pitanja uvelike je zasluga njegova teorijskog rada i društvenog angažmana.

- dr. sc. Hrvoje Jurić, iz recenzije

POVEST ĆU VAS na kulinarsko i evolucijsko putovanje koje će otkriti da se domovina naših predaka ne nalazi na nekom udaljenom, gotovo nedostižnom mjestu, već da je ugrađena u naše gene i u naše prehrambene sklonosti uvjetovane kulturom. Zapravo postoje dinamične veze između naših kulinarskih sklonosti, gena, prehrane naših predaka i područja koja su oni dulje vremena nazivali svojim domom. Kad krenemo na put kako bismo shvatili dubinu ovih povezanosti, posjećivat ćemo otok za otokom i kontinent za kontinentom gdje su dijelovi priče najjasnije vidljivi. Na svakom od ovih lokaliteta vidjet ćemo da se pojedina etnička kulinarska tradicija širom svijeta ne sastoji od nasumičnih sastojaka koji su se zajedno našli eksperimentiranjem nekog glavnog kuhara. Umjesto toga, svaka etnička kuhinja odražava evolucijsku povijest određene ljudske populacije koja je reagirala na jestive biljke i životinje koje su se na određenom području mogle pronaći ili nabaviti trgovinom, te na bolesti, suše i pošasti koje su se ondje javljale. Naše će putovanje otkriti tragedije koje su ove etničke populacije zadesile kad god bi se našle protjerane iz svoje domovine ili kada bi otišle predaleko od svoje tradicije, zavedene stranom hranom i pićem. Ali ono će slaviti i svojevrstan povratak kući - trenutke kada osjećamo da su naši geni, naša kulturna tradicija i hrana koju jedemo u savršenom skladu - tako da su zdravlje našeg tijela, zajednice i okoliša jedna te ista stvar...

Kulturna povijest jednoga tjelesnog organa. Kakva smiješna i banalna tema, mogao bi netko pomisliti. No, prema autoru ove knjige, koji se među rijetkima ohrabrio pozabaviti njome, a onda u tome i maestralno uspio, ona je sve samo ne takva. Povijest penisa, a pogotovo ona »kulturna«, ne mora biti ni neozbiljna ni izmišljena, a niti previše obična ili svakodnevna. Da je moguće napisati takvu, jednostavnu a opet ne, na bilo koji način, vulgarnu povijest jednoga spolnog organa, i ne zapasti u jednostranost u korištenju izvora, pitanjima političke korektnosti ili, uopće, relevantnosti jedne takve perspektive, svjedoči ova knjiga. Za one koji očekuju ženomrzačku priču, autor je nije zamislio kao povijest svijeta kakvim su ga stvarali muškarci već kao povijest jednoga suptilnog fenomena koji je kroz dvije tisuće godina, najmanje od antičkog doba do danas, balansirao između nagona i strasti te moći i statusa. Kulturnu matricu Zapada koja se isplela kroz tu povijest i sva ona naša svakodnevna znanja i mnijenja, autor je elegantno preveo u štivo u kojemu ćemo prepoznati i neke aktualne rasprave, i koje će nas svojim pristupom ohrabrivati, no u ponekim aspektima i zabrinuti. Evo zašto.
Čitajući što su ljudi prije kojih tisuću ili nekoliko stotina godina mislili, trpjeli od drugih ili činili drugima, na koje su im načine bile ograničavane slobode i privatnost te do koje mjere su životi pojedinaca bili tek nevidljivo tkanje stvarnosti ili barem njezine službene interpretacije, veselimo se što je to »samo« povijest. Da smo rođeni kao Anna Pappenheimer s čijom pričom autor započinje knjigu, spalili bi nas na lomači zbog općenja s đavoljim penisom, a tako je bilo, doslovno ili simbolički, i u velikom dijelu ostatka povijesti. Duga stoljeća pokušavanja razumijevanja moći penisa, u kojima je bio ili deificiran ili demoniziran, svoje smirenje našla su u otkrivanju anatomije penisa nakon čega dolazi do posvjetovljavanja, ali i nove ideologizacije penisa – mjerilo ga se u svrhu dokazivanja manje vrijednosti nekih rasa ili vjeroispovijesti te ga se psihoanaliziralo. Naposljetku, kroz feminističku teoriju penis je politiziran pa i, uz malu pomoć pionirskih istraživanja seksualnosti, »ukinut« kao centar užitka i svijeta. Nakon desetljeća »preodgajanja« i redefiniranja spolnih uloga, koja su krenula od »otkrivanja« ženske seksualnosti a završavala u katkad nejasnim definicijama ženske emancipacije, dolazi naša aktualna povijest ili, kako autor kaže, zadnje i možda konačno poglavlje kulturne povijesti penisa. Avanturiste bi ona mogla obeshrabriti jer, nakon stoljećâ previranja i promjena statusa, penis kao da postaje tek medicinsko pitanje, predmet bavljenja farmaceutskih kompanija i tržišta. No s povijesnim nasljeđem koje imamo, i mješavinom kulturnih i tradicijskih obrazaca spolnosti kojoj još uvijek svjedočimo, zanimanje za penis kao kulturno pitanje neće nam moći splasnuti. Vodič koji imamo u rukama, koji se može čitati i kao svojevrsna povijest zapadne kulture i povijest muške, ali i ženske, seksualnosti, svojom informativnošću, autorovim zdravim humorom i intelektualnom potencijom moći će nam biti prva u nizu inspiracija.

David M. Friedman novinar je, živi u New Yorku. Pisao je za Esquire, Rolling Stone, Vogue, The Village Voice, GQ i brojne druge časopise. Izvještavao je za Newsday i Philadelphia Daily News.

Utopijske vizije i nastojanja pratile su kroz povijest opću težnju ka napretku. Društvo skrojeno po mjeri čovjeka, u kojemu će nedaće suvremenoga života biti eliminirane a blagodati ravnopravno raspoređene, stoljećima je san utopijskih pisaca – mijenjala su se tek mjerila dobrog i poželjnog, diskursi i načini pokušaja ostvarivanja utopije. Taj idealtipski san poslužio je kao dijagnostičko sredstvo za analizu nesavršenosti postojećeg uređenja brojnih aspekata društvenog života – religijskog, političkog, gospodarskog, seksualnog ili duhovnog života zajednice. No iako neostvarene, ili točnije neostvarive, utopije imaju neupitnu spoznajnu pa i praktičnu vrijednost. O tome što možemo naučiti iz povijesti utopijske misli, i kako su takve vizije do sada oblikovale i unaprijedile naša društva, govore autori ove knjige – tri vodeća američka kritičara kulture, Edward Rothstein, Herbert Muschamp i Martin E. Marty, te domaći sociolog Rade Kalanj. Kroz susret dviju tradicija mišljenja – uvjetno rečeno pragmatičnije američke i više akademske europske – iz kojih autori potječu, dobili smo zanimljiv spoj analize društvenih okolnosti razvoja utopijskih težnji i razloga njihove nužne neostvarivosti te rasprave o područjima poput umjetnosti, arhitekture, religije ili tehnologije u kojima ih nalazimo kao inherentan ljudski impuls i gdje ih je moguće i potrebno njegovati i razvijati.

Poput svih knjiga iz socijalnih znanosti i ova knjiga odražava vrijeme u kojem je nastala. Ona je pokušaj razumijevanja dramatičnih socijalnih promjena koje su zahvatile čitav svijet. Propast komunizma i trijumf liberalne demokracije te propast bipolarnosti nastale nakon Drugoga svjetskog rata iz temelja su izmijenili svijet i njegovo funkcioniranje. Knjiga analizira položaj Hrvatske u tom vrtlogu promjena, propast komunizma i samoupravnog socijalizma, propast jugoslavenske države i nastanak samostalne hrvatske države u kaosu rata i nacionalnih sukoba, razbuktavanje nacionalnih strasti i nacionalizma koji zamjenjuje klasnu ideologiju i njenu perspektivu te nadasve neobičnu kombinaciju paralelnog bujanja partikularizma i globalizma. Nacionalizam, nacionalni konflikti i tolerancija, nacionalni identitet, rađanje demokracije i promjene socijalne strukture u ozračju naznačenih promjena osnovni su predmet tekstova koji su pred čitateljem i koji, uz analizu, nude jedinstven presjek rezultata sukcesivnih empirijskih istraživanja provedenih u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, od kojih svako zahvaća neki karakterističan period u rasponu od 1984. do 1996. godine.

Radovi su smješteni u vidokrug teorijskih rasprava suvremene sociologije. Rasprava o jednoj od glavnih tema knjige – nacionalizmu – traje već desetljećima i temelji se na opreci primordijalizma, na jednoj strani, i konstruktivizma, instrumentalizma ili modernizma, na drugoj strani. Je li nacija nešto što je zadano samom prirodom čovjeka i prisutno kao konstitutivna odrednica društvenog bivstvovanja, ili je ona socijalni konstrukt čiji intenzitet ovisi o okolnostima i koji je stvoren na određenom stupnju povijesnog razvitka? Teorijsko stajalište knjige svakako je na strani modernističkog pristupa. Naravno, riječ je o kompleksnom fenomenu – od poimanja nacije kao povijesnog oblika društva te nacionalnog identiteta kao osjećaja pripadanja tom društvu pa do pojave nacionalizma kao ideologije koja postulira primat tog oblika društva nad ostalima i time povlači određene političke konzekvence. Svakoj od tih dimenzija autori su posvetili dio analize i pokazali kako se taj rakurs zamatao i odmatao u burnom vremenu propasti komunizma i Jugoslavije.

Pitanje "Zašto ljudi mrze Ameriku?" zapravo i nije novo, ali je nakon događaja 11. rujna 2001. dobilo mnoga nova značenja. To je pitanje koje izaziva neželjene i nepredvidljive odgovore. Nedvojbeno, američke korporacije i popularna kultura utječu na živote milijuna ljudi diljem svijeta. Međutim, bez premca je u povijesti moć američke vanjske politike u pozadini koje stoji golema vojna snaga. Upravo zato je Amerika prva svjetska "hipersila".
Ovo nije knjiga o 11. rujnu niti je knjiga o onome što je nakon toga uslijedilo. Knjigu su potaknuli ti strašni događaji, ali ona pokušava odgovoriti na to važno pitanje koje se pojavilo iz ruševina. Valja, naime, razmotriti probleme koji su postojali i prije tog događaja i koji će postojati i dalje. Ponajprije to su problemi odnosa između Amerike i ostatka svijeta. Amerika izvozi svoj sustav vrijednosti, Amerika određuje drugima što da čine i kako da se ponašaju, Amerika presuđuje o tome što je to demokracija i što su to ljudska prava. "Globalizacija" ponajčešće znači i "amerikanizaciju" svijeta. Tako nastaje ono što su autori ove knjige nazvali "sindromom hamburgera".

Istodobno, mnogi Amerikanci uopće nisu svjesni kakav je učinak njihove kulture i politike na ostatak svijeta. Oni jednostavno ne vjeruju da je Amerika učinila, ili da može učiniti, išta loše. Riječ je o tome da su američki mediji i cjelokupno američko društvo zatvoreni za utjecaje iz ostatka svijeta (jer za njih, svijet jest Amerika). Njih ne zanima ostatak svijeta, oni ne uče o povijesti i kulturi drugih naroda — Amerika je zaokupljena samo samom sobom.

Mnogi ljudi doista mrze Ameriku, od Bliskog istoka preko brojnih zemalja u razvoju pa do same Europe. Tu mržnju valja razmotriti u kontekstu i toga kako Amerika doživljava samu sebe i kako svi ostali ljudi vide Ameriku, kako u svjetlu novih događaja, tako i povijesti u kojoj je ta mržnja polako, ali neumoljivo, nastajala.