ESEJISTIKA I PUBLICISTIKA

Svjedočanstva prikupio i knjigu uredio:
DRAGO PILSEL

Knjiga nakon koje u Hrvatskoj više neće biti nepopularno deklarirati se kao agnostik ili ateist

Knjiga vrlo sugestivna naslova „U ŠTO VJERUJEMO MI KOJI U BOGA NE VJERUJEMO“ plod je jednogodišnjeg rada urednika i priređivača knjige Drage Pilsela, uglednog hrvatskog novinara, teologa i društvenog aktivista, a ujedno i jedinstven pionirski pothvat u domaćem izdavaštvu.

U njoj je Pilsel prikupio i priredio tekstove tridesetak hrvatskih intelektualaca – novinara, književnika, glumaca, političara, diplomata, odvjetnika, znanstvenika i sveučilišnih profesora – dakle, uglednih osoba iz našeg javnog života, koji su se odvažili hrabro svjedočiti o vlastitoj nevjeri te nam izložiti u što vjeruju kada u Boga ne vjeruju.

Slijedeći princip ravnopravnosti, Pilsel se odlučio svjedočanstva poredati prema abecednom redoslijedu prezimena autora/autorica, a to su: Neven Barković, Sandi Blagonić, Ivana Bodrožić, Rada Borić, Nadežda Čačinovič, Nenad Jarić Dauenhauer, Srđan Dvornik, Zoran Ferić, Mirela Holy, Ivo Josipović, Saša Kosanović, Pero Kvesić, Oleg Mandić, Dragan Markovina, Ivica Maštruko, Vili Matula, Anto Nobilo, Boris Pavelić, Marko Pogačar, Željko Porobija, Čedo Prodanović, Vesna Puhovski, Borivoj Radaković, Ines Sabalić, Sanja Sarnavka, Seid Serdarević, Velimir Srića, Aleksandar Stanković, Ante Tomić i Danilo Vranić. Predgovor knjizi potpisala je Tanja Rudež, uvod je napisao Nikola Petković, a autor pogovora je Zoran Pusić.

Iako Pilsel, kada je riječ o izgradnji općeg dobra, izrijekom odbija podjelu društva na vjernike i nevjernike, ova njegova knjiga nesumnjivo predstavlja iznimno vrijedan prinos širenju dijaloga između tih dviju skupina te njihovu međusobnom poštovanju.

Došlo neko takvo vrijeme, da se smrt „vrati u život“ – tako će, paradoksalnom morbidnosti, vjerojatno odgovoriti Igor Mandić na pitanje što ga je ponukalo na pisanje „Predsmrtnog dnevnika“. Ako se uzme u obzir da su promišljanja o velikim, ali prešutno zataškanim temama moderne civilizacije – tj. o starosti, samoubojstvu i smrti – danas ponajviše.

Splitski razgovori Nenada Lovrića, četvrto je izdanje nakladničkog niza Bibliotheca Spalatina Gradske knjižnice Marka Marulića u Splitu. To su jedinstvena i autentična svjedočenja značajnih suvremenika društvenih zbivanja sa samih početaka 20.stoljeća. Autor razgovara s velikom hrvatskom glumicom Asjom Kisić, povjesničarom i profesorom Vladimirom Rismondom, spalatinistom Perislavom Petrićem, ali i s drugim zanimljivim, javnosti manje poznatim sugrađanima.

Knjiga “Prijapov problem” drugo je, ponovljeno izdanje remek-djela Igora Mandića koje se bavi ljudskom seksualnosti objavljeno 1999. godine u izdanju Arkzina.

Bila je to prva domaća knjiga u kojoj se na dotad nepoznat način razmatrao međuodnos pornografije, erotike, umjetnosti i književnosti. Kombinirajući esejističko pismo s izrazima koji su prirodni u svakidašnjoj komunikaciji, jedan od naših najpoznatijih polemičara, kritičara i esejista ovom je knjigom oblikovao jedan novi tip »vulgarnog eseja ili eseja o vulgarnosti«. To »razgolićeno pismo« bavi se razotkrivanjem sramom pokrivenih tema, bezočno tematizirajući opscenost koja hrani, ali i podriva, naše biće.

Nabijeni sočnim primjerima, uspaljivim metaforama i pikantnim kulturološkim zamjedbama, ovi su eseji prekretnica za slobodu pisanja protiv tabua, a mogu se čitati i kao samoživo prozno štivo.

Eseji iz hrvatske književnosti

Julijana Matanović među prvima je u književnu interpretaciju unijela osobnost, naznačujući kako je govor o štivima drugih i govor o samome sebi. Kao autorica koja pokazuje poseban smisao za pronalaženje detalja iz kojeg se grana tumačenje, često je pozivana da knjige svojih kolega poprati pogovornom bilješkom. Prve izabrane pogovore objavila je u knjizi Lijepi običaji. Posljednjih desetak godina u središtu njezina zanimanja su prozni naslovi u čijim se tematskim sustavima nižu pitanja povijesti, vlasti, selidbi i nepripadanja (Krsto i Lucijan). Posebnu pažnju struke izazvala je ulaženjem u tekstualne svjetove likova iz povijesti hrvatske književnosti (Tko se boji lika još).

sumnja.strah@povijest.hr sedam je novih pogovora knjigama i cjelovitim opusima njezinih omiljenih autora (J. Barnes, A. Šoljan, N. Fabrio, M. Jergović i S. Mehmedinović, J. Imamović, S. Martinović). Umjesto zaključne riječi vlastitoj knjizi autorica ispisuje priču o romanu Toranj I. Kušana.

Riječ je o čitanjima koja se odmiču dosadašnjim analizama struke i koja su jednako dobrodošla na satovima lektire, kao i u pristupima koja traže isključivo užiće u tekstu.

Svojim tumačenjima autorica iznova potvrđuje veličinu i smisao književnosti, jedino sigurno mjesto u vremenima preplavljenim sumnjama i strahovima.

An amalgam of utopia and despair is what characterizes An Eastern Epistolary, the work that the bookkeepers all too often mistakenly place on the shelf of political
literature. This is in fact a novel, in the sense Shklovsky and the Russian formalists saw it, bringing together fiction and a document… A whole that offers a surprising image of newer history, a kind of epopee of paradox

Jean-Baptiste Michel: Le Nouvel Observateur

Joumana Haddad je ljuta. S pravom nalazi uvriježenu zapadnu predodžbu o arapskoj ženi redukcionističkom i nimalo laskavom, no i sliku projiciranu od strane mnogih bliskoistočnih žena uvelike ponižavajućom. Haddad, suvremena libanonska pjesnikinja, novinarka i urednica prvog arapskog časopisa koji eksplicitno tematizira tijelo, hrabro izjavljuje: »Biti Arapom danas podrazumijeva bivanje licemjerom. Neprekidno i opsesivno razmišljamo o seksu, no ne usuđujemo se o njemu razgovarati.«

U ovoj knjizi jedna Žena s velikim Ž izaziva dominantne stereotipe o arapskom ženstvu te u procesu dekonstruira mit o Šeherezadi, heroini 1001. noći, kao njegovom tradicionalnom i adekvatnom simbolu. Vatreno i iskreno, ovo je provokativno istraživanje i mapiranje ženskog pitanja u arapskom svijetu danas informativan i važan prilog borbi za žensku i ljudsku emancipaciju.

Godinama već, Aleksandar Stanković, u vreme porodičnog ručka, seče na rezance raznorazne (visoke) goste ovog nadasve dinamičnog političkog talk showa koji uspešno pospešuje varenje njegovog mnogobrojnog auditorijuma širom čitavog našeg regiona. Ono što je, međutim, istoj toj publici godinama ostajalo nepoznato jeste da Stanković ujedno i piše o njima. Narativna poezija ili forma kratke, poetizovane priče čini se idealnim formatom za ono što Stanković ima da doda o svim tim (anti)-junacima naših dana koji se smenjuju s druge strane onog njegovog famoznog stola u tv-studiju, svim tim našim, vašim, njihovim preambicioznim političarima s misijom, «poštenim» tajkunima, prodanim dušama, autoritarnim gradonačelnicima, državotvornim umetnicima, zvezdama i zvezdicama, budućim premijerima, ratnim zločincima, ubicama i budalama.