DOMAĆE KNJIGE

Došlo neko takvo vrijeme, da se smrt „vrati u život“ – tako će, paradoksalnom morbidnosti, vjerojatno odgovoriti Igor Mandić na pitanje što ga je ponukalo na pisanje „Predsmrtnog dnevnika“. Ako se uzme u obzir da su promišljanja o velikim, ali prešutno zataškanim temama moderne civilizacije – tj. o starosti, samoubojstvu i smrti – danas ponajviše.

INTELEKTUALNU AUTOBIOGRAFIJU – ovdje sažetu u razdoblju od 1966. do 2013. g. – želio sam predočiti kao vrtoglavu tobogansku vožnju preko staza i bogaza tih proteklih desetljeća, kao usamljeničku plovidbu između Scile i Haridbe, vođen devizom da postupam s MINIMUMOM KOMPROMISA, ali zato s MAKSIMUMOM KONTROVERZIJA.

Ovaj treći svezak autobiografije razlikuje se od prva dva (Sebi pod kožu, 2006., i U zadnji čas, 2009.), u kojima sam razotkrivao mnogošto iz svojeg privatnog, intimnog iliti osobnoga života – djetinjstva, školovanja, studiranja, ljubavi, braka i roditeljstva – utoliko što je OKLOP OD PAPIRA napravljen od samih tekstova »koji su me obilježili i razgraničili«. Desetljećima se ta masa tekstova (kritika, feljtona, polemika, intervjua...) gomilala i slagala, stvarajući oko mojega intimnoga bića zaštitnu barijeru, oklop tvrđi od čelika, ispod kojega ostajem netaknut, poput – ribe u soli! Ovdje preobjavljujem neke tekstove koji su me tako obilježili da sam bio etiketiran (po sistemu pljuni pa prilijepi), neke koji su ostali dosele slabije poznati široj javnosti, a u kojima se razgraničavam (po sistemu MOJ RAZLAZ SA SVIMA) te brojne intervjue u kojima sam se slobodnije iskazivao nego kad literariziram činjenice (po sistemu zini, izvali pa što bude).

Dugotrajno je bilo meandriranje kroz kontradiktornosti idejno-političkih prilika, tijekom burnih i (ne)slavnih desetljeća, ali mislim da sam, »na liniji vlastite savjesti«, ovu veliku »amplitudu«, kao raspon između mladenačke euforije (1966.) i skepse (pre)zrelih godina (2013.), doveo do KATARZE zahvaljujući kojoj mogu reći kako je ovaj treći svezak autobiografije, zapravo, »MOJ OPROŠTAJ SA SVIMA«.

Eseji iz hrvatske književnosti

Julijana Matanović među prvima je u književnu interpretaciju unijela osobnost, naznačujući kako je govor o štivima drugih i govor o samome sebi. Kao autorica koja pokazuje poseban smisao za pronalaženje detalja iz kojeg se grana tumačenje, često je pozivana da knjige svojih kolega poprati pogovornom bilješkom. Prve izabrane pogovore objavila je u knjizi Lijepi običaji. Posljednjih desetak godina u središtu njezina zanimanja su prozni naslovi u čijim se tematskim sustavima nižu pitanja povijesti, vlasti, selidbi i nepripadanja (Krsto i Lucijan). Posebnu pažnju struke izazvala je ulaženjem u tekstualne svjetove likova iz povijesti hrvatske književnosti (Tko se boji lika još).

sumnja.strah@povijest.hr sedam je novih pogovora knjigama i cjelovitim opusima njezinih omiljenih autora (J. Barnes, A. Šoljan, N. Fabrio, M. Jergović i S. Mehmedinović, J. Imamović, S. Martinović). Umjesto zaključne riječi vlastitoj knjizi autorica ispisuje priču o romanu Toranj I. Kušana.

Riječ je o čitanjima koja se odmiču dosadašnjim analizama struke i koja su jednako dobrodošla na satovima lektire, kao i u pristupima koja traže isključivo užiće u tekstu.

Svojim tumačenjima autorica iznova potvrđuje veličinu i smisao književnosti, jedino sigurno mjesto u vremenima preplavljenim sumnjama i strahovima.

Nakon više od 13 godina i gotovo 550 emisija iza sebe, Aleksandar Stanković, voditelj emisije Nedjeljom u 2, najprovokativnijeg i najdugovječnijeg političkog talk-showa u Hrvatskoj, odlučio se objaviti knjigu reminiscencija na »stvari i događaje koji su se zbivali prije emisije ili poslije nje«. S tom svrhom odabrao je stotinjak gostiju te je susrete s njima uobličio u formu kratkih, anegdotalnih priča. Ne treba posebno isticati da je Stanković svoju verbalnu britkost i misaonu dovitljivost uspio zadržati i u pisanoj formi.
Ponekad razmišljam tko je koga našao, Stanković emisiju ili emisija njega.

Ugledna hrvatska psihologinja i najprodavanija domaća autorica Mirjana Krizmanić u svojoj novoj knjizi A što sad? uči nas kako da pronađemo snagu i uspješno savladamo najstresnije i najteže životne trenutke.

Svatko od nas u jednom se trenutku svoga života nađe u začaranom krugu negativnih misli kad se suoči s ozbiljnim životnim problemima i nesrećama – kad izgubi voljenu osobu, ostane bez posla, razboli se, kad ga napusti partner ili partnerica... Katkad se s nevoljama možemo nositi sami, no katkad nam ipak treba pomoć.

Kad nam je teško suočiti se s nekom situacijom, kad ne možemo svoj problem u potpunosti podijeliti s drugima, ni s prijateljima niti sa stručnjacima, koristit će nam »upute za nevolje« profesorice Krizmanić – jednostavne afirmativne tvrdnje koje bismo trebali pažljivo pročitati, pa ih tada ponavljati sebi samima. One će nam pomoći da se lakše suočimo s problemima i potaknuti nas da se uspješnije prilagodimo situaciji u kojoj se nalazimo, pronađemo rješenje ili da jednostavno prihvatimo promjenu.