Niko ne treba da misli da su čulne umjetnosti dostigle, ili da, uopšte, mogu da dostignu granice lijepog: da su Bah, Da Vinči, Dostojevski ili Šekspir stavili pečat na umjetnost i ljepotu. Ljepota, čak i na tim visinama, zapravo jedva da počinje. Posle visoke umjetnosti sledi prelaz u afektivnu sferu: u oblast osećanjima nadahnute ljepote. Ova pak afektivna sfera i sama ima svoje neistraženo bogastvo i svoje bezbrojne razlike u nivoima. No za nas je ona poput neistražene zemlje, jer svjetovni čovjek živi u mrtvilu srca. Mi o njoj nagađamo na osnovu ono malo što ponekad u posebnim, nadahnutim trenucima doživimo. To je, međutim, nesavršeno i nepotpuno znanje, slično znanju koje slijepac ima o bojama. Istinsko pak znanje o tim stvarima imaju samo svetitelj i mistik, jer su oni vidjeli ono o čemu mi samo slušamo: oni su hodili tom zemljom i obišli je sa svih strana.
Postoji, prema tome, skrivena, osma umjetnost, koja nije ni muzika, ni slikarstvo, ni poezija, niti išta od onog što se opaža čulima ili razumom. Ova umjetnost se stvara u sebi i za sebe, jer niko osim onog ko je stvara ne može da je opazi: ona je zatvoreni, neprenosivi posjed stvaraoca. Njen mermer je ljudska duša, njeno dleto su podvig i molitva, a njen rezultat su božanstvena osećanja, tajanstvena sozercanja i neizreciva duhovna iskustva. Mislim, dakle, da podvižnika treba smatrati za najvećeg umetnika, za savršenog umetnika, za čoveka koji je potragu za lepim doveo do kraja.
