KILIMANDŽARO

Na vrhu, kad tone dan i dok vetar oblikuje samo mene, raširenih ruku, kao na pramcu, plovim beskrajnim nebeskim tesnacem.

JOVICA IVANOVSKI (SKOPLJE, 1961)

Istaknuti makedonski pesnik. Objavio preko dvadeset knjiga poezije, zastupljen je u mnogim antologijama i preveden na petnaestak jezika.
„. . . pesnikovom poetikom dominira jedak i ubojit humor čije tamne nijanse samo dodatno upućuju na činjenicu da je lirika Jovice Ivanovskog pre svega lirika egzistencije. . .“ (iz osvrta Damira Šodana u knjizi Žena suvozač).

Lebdiš na vrhu nepregledne ležaljke. Iznad tebe stara planina hladi svoje noge lavoru mora.

Vetar je, kao dečja lopta, zaglavljen u gustoj krošnji drveta. Gađaš ga kamenjem, otresaš grane i ništa. Sparina i duboka mentalna siesta, zakrpljeni san u odrpanoj senci.
Ako akcija završava s posledicama, nepokretnost je rezultat unutrašnjeg mira – vadiš se. Teret poznatog nije ti težak i ne bi ga menjao ni za šta nepoznato. Letiš pogledom, naoružanim cvikerima za sunce, lakoćom leptira.

Ležeš s galamom u mislima, a budi te tišina.
Ovde i snovi imaju nevinost. Ne sanjaš da si opet dete,
već si dete koje sanja.

„Pogledajte ispod kože. Tamo je boja. Ona s kojom se treba suočiti prije nego izađemo pred svijet. Postoji soba. Postoje vrata. Postoje ljudi žele izaći. Tada se učimo pričati. Jezik je ključ za ta vrata. Lana Trišić ovim pjesmama otvara vrata i izlazi pred svijet. Gdje nas sve to može odvesti nikom nije poznato. Ali, barem, možemo pričati o tome.“
Marko Tomaš

nisam rođena da budem lepa
ni da takva umrem
da ćutim dok mi leđa lome o kolena
nisam rođena za tihe smrti poljubac u čelo
meni neka crkne pas ispod prozora neka pukne sijalica
grune kiša
krvari trešnja pored puta
neka neko vrisne
živote pičko jedna vrati je!
neću beli sanduk
da me spuštaju pažljivo
hoću da me spale u peći
vuku za kosu
neka psuju
viču
hoću da mi deca trče oko groba da se peva
neko gadno kolo
nisam bila sveta
čista
nežna
noću sam mazala srce
kao ranu
govorila mu
sutra ćeš opet da biješ
kada umrem
neka mi vežu ruke
trakom od svilenih gaća
neka na krstu napišu
ova je volela
više nego što je trebalo
i nikad
kao što je mogla.

Lana Trišić (Prag, 1993) Živi u Beogradu. Ovo je njena prva knjiga.

Marija Paunović
Niš, 1974.
„Manifest preživele romantičarke“ njen je prvi rukopis.

ponekad
osetiš miris nečijeg parfema u prolazu
i u trenu ti se ceo život sruči na glavu
sruči se kao grad u proleće
iznenada, bez upozorenja
bolno lupa u glavu i leđa
uspomene se vrate opipljive i žive
i džaba ti je da se štitiš rukama
boleće te još više
osetiš opet toplinu letnje večeri
sediš na keju i gledaš u reku
igraš na žurci znojava i srećna
di-džej siđe na podijum i zaigra sa tobom
a ti si obučena kako Pipi i imaš žice u kikama ležiš na steni i gledaš more naglavačke preživiš buru nasred zaliva u gumenom čamcu dok sevaju munje i uleću u vodu
[ . . . ]

ponekad
osetiš miris nečijeg parfema u prolazu
i setiš se svega što je bilo
svega što je trebalo a nije bilo
setiš se svega što nije ni sad
onoga što neće biti nikad
pitaš se koji je smisao svega
i od mirisa tog parfema
grunu ti suze na oči
pogledaš u telefon, a znaš
znaš da ti poruka nije stigla.

Moje zablude je četvrta zbirka poezije Mihajla Vasiljevića, objavljena 2025. godine nakon gotovo trogodišnje pauze. Opisuje se kao najzrelije i najličnije autorovo delo do sada, koje kroz stihove istražuje ljubavne odnose, društvene probleme, pronalaženje sebe i borbu sa samim sobom – borbu za život.

Osnovna premisa zbirke počiva na ideji da nas svaki dan mnogo toga boli, a da mi sami sebi lažemo - da će proći, da će se rešiti samo od sebe, da ne može bolje, da nema nade ili da je ima. Kroz tu samoobmanu ne živimo, već životarimo, i sopstvene zablude mogu nas progutati ako se ne probudimo i ne promenimo sebe, pa onda i sve oko sebe.

U zbirci autor progovara o ličnim i kolektivnim bolovima, ali i o nadi i želji za promenom – posebno kroz osvrt na prava žena i emotivne borbe, pružajući glas onome što se često prećutkuje. Tematski, zbirka se bavi ljubavlju, međuljudskim odnosima, generacijskim traumama, zavisnošću i društvenim nepravdama.

Prva zbirka poezije i kratkih tekstova autora Vasiljević Mihajla. U zbirci se nalaze dela nastala u periodu od 2016. do 2020. godine. Ona predstavlja jednu zbrku autorovih misli kroz koju je prolazio u tim, možda i najkonfuznijim godinama odrastanja.

...Najnovija, jedanaesta zbirka pesnikinje, dramske autorke i kritičarke Milunike Mitrović karakterističnog i prepoznatljivog naziva „Tečno vreme“ sažima osnovne tematske preokupacije i njenih prethodnih zbirki...

Autof(r)ikcija, intrigantno naslovljena zbirka nagrađivane pjesnikinje Marije Vujošević iščitava se kao prigušeni neofeministički poetski „psiho-triler“ koji uvelike izlazi izvan frivolnih okvira svijesti milenijalske generacije, budući da zorno razotkriva do kakvih sve začudnih kognitivnih „distorzija“ potencijalno dolazi kada oslobođeni lirski subjekt usmjeri sve svoje analitičke i jezične moći na dekonstrukciju svog građanskog Ja.
Marijina lirska junakinja „ne uzima zarobljenike“ već se drsko i duhovito obračunava sa složenom utvrdom Ega kreirajući sugestivne mikro narative u tranzicijskom prostoru sudaranja subjektivnog i objektivnog (unutarnjeg i vanjskog svijeta), koji je ujedno i procjep u kojem se smješta autentično Sebstvo, baš kako to naslućuje na samom početku ove vrlo posebne pjesničke knjige psihoanalitičar Donald Winnicott.
Nesputani i osviješteni pjesnički glas Marije Vujošević zaista je osvježenje ne samo u korpusu suvremene crnogorske poezije, već također i unutar pjesničkog multiverzuma takozvanog Regiona.

- Damir Šodan



Poeziju Marije Vujošević karakteriše hrabar, ironičan i duhovit izraz koji vješto detektuje i literarno transponuje različite društvene anomalije i apsurde savremenog doba. Originalnost njene poezije ogleda se u načinu na koji to postiže: glasom koji ne traži definicije već zahtijeva prisutnost i prisustvo, koji teži potpunoj humanoj cjelovitosti (prauzrok i ishod, korijen i plod) na svim nivoima ljudskog postojanja. Odatle pjesnikinja gradi poetiku koja odbija dihotomije: tijelo/duh, grijeh/svetost, muško/žensko, stvarno/virtuelno, već se sve taloži u jedinstveno polje životne vrijednosti.
U najširem, ove pjesme ocrtavaju karakteristike sve dehumanizovanijeg svijeta u kojem pojedinac pokušava da ostane svjestan simulacije koju živi, ali i da preživi igru – da nastavi da živi preispitujući mogućnost da se očuva sposobnost kritičkog mišljenja i zdrav razum.

- Valentina Knežević

Nemamo baš često priliku da pažljivo osluškujemo ovako koncentrisan, razgovjetan, pouzdan i produhovljen pjesnički glas kakvim se u svojoj novoj zbirci čitaocu obraća Dragan Bojović. Visoko iznad savremenih pravaca, pokreta ili škola, iznad uobičajenih i pomodnih lirskih konvencija, daleko od gomile osrednjih knjiga, ispraznih govora i bagatelnih ljudi, on nam uvjerljivo pokazuje da se istinski poetski dar ne svodi na vještinu i tehniku, da pjesma, dakle, nije samo estetska činjenica, nego puni egzistencijalni doživljaj. Tihi razgovor sa bližnjim, upokojenim i živim, da bi se očuvao svijetli i topli životni prag.
Želidrag Nikčević

Tatjana Vrećo, spisateljica i pesnik, posle četiri romana najzad se oglašava i zbirkom pesa¬ma.Nekako je postalo uobičajeno u našoj književ¬noj praksi da se pisci najpre pojavljuju sa zbirka¬ma pesama, kao svojevrsnim pilot-projektima, če¬sto u obliku prvih nesigurnih koraka u bojažlji¬vom opipavanju književnog terena (što je pomalo apsurdno, s obzirom na neospornu činjenicu da je poezija „kraljica pisane reči“).Utoliko je ne¬uobičajena situacija sa ovoliko „okasnelim“ po-javljivanjem Tatjaninog poetskog prvenca, imajući u vidu da se ona već uveliko profilisala kao vrs¬ni pesnik na mnogim književnim tribinama, kao i na društvenim mrežama.

Najnovija knjiga Bećira Vukovića, je još jedna u nizu bezvremneskih. Vuković, kao majstor pesničke reči, svojim stihovima nudi čitaocu iskrenu i snažnu refleksiju o modernom čoveku i njegovom mestu u svetu.

Sada živimo među lovcima i srnama



Sada živimo među lovcima i srnama

vikendom odjekuju pucnji

pokušavamo da se ne miješamo

ne možemo spasiti srne

ne možemo razoružati lovce

meci su brzi

srne su brze

srne dolaze sasvim blizu naših kuća

lovci dolaze sasvim blizu naših kuća

jedna se srušila na livadu

lovci je nisu našli

našli su je naši psi i pojeli

srneće meso je ukusno

mi odavno ne jedemo meso

mi samo posmatramo njihove velike aute

kako dolaze iz pravca grada

kako odlaze u pravcu grada

ispunjene njihovim velikim tijelima

i tijelima srna koje nisu bile dovoljno brze

da im pobjegnu

Poezija Đorđa Jovanovića nastaje iz retke sposobnosti da se u svakodnevnom prizoru prepozna metafizički treptaj. Njegov pesnički pogled zaustavlja se na gradskom pločniku, u autobusu, pred cvećarom, među decom u prihvatilištu, nad knjigama..