Poeziju Bobana Hrvača karakteriše drama traganja nedužnog čovjeka za vlastitom krivicom. Zbilja nema ničega poštenijeg i ljudskijeg od ispitivanja jedne, pokazaće se, endemske mržnje koja te prognala sa uistinu vjekovnog ognjišta, krenuti od kopanja po vlastitoj krivici, odgovornosti i naivnosti. A upravo to u čitavom ovom ciklusu pjesnički posvećeno preispituje Boban Hrvač, „domorodac kojeg proglasiše osvajačem i oteraše od kuće“.
Poetički akcenat se dalje seli sa egzistencijalnog i istorijskog na autopoetički plan. Upravo to novo akcentuiranje predstavlja ključni hermeneutički momenat i događaj u ovoj knjizi smješten u samo njeno središte. Nije to nikakva pomodna poetička autorefleksija, želja da se poezija predstavi kao vlastiti predmet, nije to poetička rasprava o angažmanu, o dometima i potrošenosti metafore, a pogotovo nije neko nategnuto mudrovanje o poetskom sjedinjavanju sadržine i forme, to je jedno trezveno vjerovanje da je „vreme (u kojem živimo) loše za pesnike, ne i za pesmu“. Potvrda je to vjere u poeziju kao formu individualnog spasenja uprkos vremenu njene već odavno proglašene društvene skrajnutosti i smrti u merkantilnom svijetu koji umjetnost sve halapljivije želi svesti na zabavu.
| Karakteristika |
Iznos |
| Kategorija |
POEZIJA
|
| Autor |
Boban Hrvač
|
| Težina specifikacija |
0.5 kg |
| Izdavač |
PRESING |
| Pismo |
Ćirilica |
| Povez |
Broš |
| Strana | 132 |
| Format | 14,8x21 |
| Godina | 1025 |
