POEZIJA

Pjesnikinja Maja Mihajlović, nakon knjige „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama”, svojom novom zbirkom, čije su pjesme raspoređene u pet ciklusa – „Nemoguće sunce Azije”, „Male pjesme”, „Zapaljeni grad”, „Zapisi iz središta srca” i „Još je mora ostalo u tebi” – čitaocima nudi jedan nesvakidašnji poetski svijet osobene slikovitosti, ritmičnosti i osjećajnosti. Pjesnički izražaj, u kojem se smjenjuju kratki poetski zapisi i naglašena narativnost, usmjeren je kako na ono duboko lično, tako i na ono prostorno i vremenski udaljeno, ali po osjećajnosti sve samo ne daleko.

Vodeći dijalog sa Vergilijem, Šekspirom, Ivanom V. Lalićem ili Vaskom Popom, Maja Mihajlović gradi pjesnički svijet obilježen kako mačem i ognjem, tako i blagošću.

Mihaela Šumić spada u red onih književnica i književnika koji žele pobjeći iz zamke autorstva, ostavljajući time dodatni prostor slobode svojim junakinjama i junacima i njihovim glasovima.

Njene junakinje su i te kako specifične i nije im bezrazložno ostavila pomenuti prostor; čak i sama Laura je ovdje, kao i autorka, neka vrsta posrednika, medijuma, tek prenosnik mnoštva ženskih glasova koji kroz nju konačno govore svoje prećutane priče.

Tu je uredno posložena po abecednom redu historija ženskog svjedočenja svijeta koje je imaginarna Laura „prikupila” slušajući one koje niko nije htio čuti; marginalizovane, nesrećne, psihički oboljele, zlostavljane, zanemarene, žene izopštene iz društva, žrtvovane, zatvorene u institucije.

Laura im posuđuje svoje uho, tijelo, najzad i svoju ljubav i potpunu predanost. Laura Carvalho je otjelotvorena mogućnost slušanja i saosjećanja koja se pojavljuje da svaku od njih sasluša i potom iščezne jer u stvarnom svijetu ona kao takva nije moguća. A „Imenik Laure Carvalho” je neobično sačinjena knjiga pjesama kojom Mihaela Šumić još jednom potvrđuje snagu svoje mašte i talenta.

Polja suncokreta, sigurnost ličnog prostora, slonovi o kojima se ne priča, istorija pretraživača i tegle džema koje niko ne jede – zbirka pjesama „Srce zapušteno kao malinjak” ispunjena je tugom i ljepotom koje se iščitavaju iz svakodnevnih rituala.

Već od prve strane ove knjige, čitalac se poziva u lirski svijet u kojem se lično i intimno prepliću sa opštim i univerzalnim, svijet koji se gotovo uvijek lagano njiše tamo negdje između utješnosti i melanholije. Poezija Emine Elezović ne bježi od nježnosti i jezičke svedenosti, ona svim silama teži ogoljenju i razotkrivanju koje prethodi razumijevanju sebe i svega oko sebe. Svijetu kojem surovost nije strana potrebna je upravo poezija koja svjedoči o ljepoti koja se, uprkos svemu, nastanjuje na mjestima tuge.

Zbirka pjesama višestruko nagrađivane američke književnice Rite Dav „U autobusu sa Rozom Parks”, prvobitno objavljena 1999. godine, objedinjuje pjesme, raspoređene u nekoliko ciklusa, koje karakteriše usmjerenost  na prožimanja i preplitanja pojedinačnih ljudskih sudbina i istorijskih tokova. Sama autorka navela je sljedeće: „U svojoj knjizi iz 1999. godine ’U autobusu sa Rozom Parks’, u pjesmama naslovnog ciklusa, ne dotičem se samo istorijskog nečinjenja Roze Parks, njenog odbijanja da se odrekne mjesta u autobusu u Montgomeriju, u Alabami, 1955. godine, već i svakog trenutka u istoriji kada se pojedinac iznenada suoči sa izborom – šta učiniti.”