Proizvodi

Tamo gdje riječ ljubav gotovo da i ne postoji, a strah se nasljeđuje poput starog komada odjeće, jedno dijete uči gledati, pamtiti, preživjeti… Nije to laka zadaća u obitelji obilježenoj neimaštinom i šutnjom. Iz stranice u stranicu, od predmeta do predmeta, od situacije do situacije pred nama se stvara svijet bez jednakih tanjura, u kojem velika obitelj živi u dvjema sobama s betonskim podom, gdje nema novih stvari, nasilje je svakodnevno, a siromaštvo neiskorjenjivo.

Dok odrasli tonu u šutnju, bijes ili nemoć, dijete sve upija: mirise, zvukove, predmete, geste, krhotine porculana, životinjske tragove i riječi izgovorene napola. Od svega toga ono stvara vlastiti svijet — priče satkane od kukuruza, blata, konjā, šuma i malih stvari koje postaju nositelji sjećanja. S razine poda izrasta snažan pripovjedač, glas koji iz boli i oskudice oblikuje značenje, nježnost i otpor.

Ovdje počinje šuma intimna je i nemilosrdna kronika siromaštva, nasilja i egzila — priča o ženama koje trpe, kućama koje nestaju i sjećanjima koja nastavljaju rasti iz pepela. Monika Herceg ispisala je snažan, lirski i potresan roman o odrastanju u sjeni obiteljske i povijesne traume, ali nadasve o jeziku koji se rađa iz stvari, iz tijela i priča naših predaka. Njezine rečenice sijeku poput sjekire, miluju nježno i hrapavo poput konjskog jezika, bole i tješe istovremeno. Ovdje počinje šuma najviše od svega pokazuje kako se od krhotina svakodnevice rađa glas dovoljno jak da ispripovijeda ono što drugi nisu mogli ni izgovoriti.



“Središnja tema romana Monike Herceg jest siromaštvo, točnije, specifičan poetski jezik oskudice i bijede. Ovaj roman oblikuje gotovo prajezik siromaštva: minimalistički precizan i potresan. Nizom začudnih i pomno razrađenih detalja koji zadiru u samu srž neimaštine tekst ispisuje nove i originalne stranice ove uvijek aktualne ekonomske teme bogate književne tradicije, koja je u hrvatskoj književnosti iznjedrila klasike poput Šenoina Prosjaka Luke i Kolarove Breze. Siromaštvo je ovdje centrifuga koja zlokobno uvlači likove u lanac egzistencijalnih poraza, iz kojih se ne nazire mogućnost pravednijeg ili boljeg svijeta. Kada se tome pridruži rat kao pozadinska, gotovo ‘radioaktivna’ sila koja razara živote tiše i podmuklije od eksplozije, nastaje snažan i uznemirujući tekst koji čitatelju ne nudi ništa nalik na katarzu. Ipak, upravo poetska vještina u oblikovanju slika arhetipskog nasilja postaje način njihova nadilaženja: jezik koji ne samo da svjedoči nego i pruža mogućnost otpora, pretvarajući iskustvo bijede i boli u prostor razumijevanja, nudeći tako i moguću perspektivu za izdržljivost.”– Maša Kolanović

“U svom prvom romanu Ovdje počinje šuma pjesnikinja Monika Herceg gradi krhki, neumoljivi svijet djetinjstva, između tišina, strahova i sitnih čuda preživljavanja. I u proznom tekstu zadržava visoki poetski stil, te pokazuje iznimnu vještinu pripovijedanja – nizom kratkih poglavlja prolazimo kroz faze odrastanja djevojčice koja u disfunkcionalnom svijetu pokušava uspostaviti red i pronaći smisao. Djetinjstvo se lomi u nestvarnim prizorima u kojima se na rubu izdržljivosti dodiruju mašta i nasilje. Bol se pretvara u jezik, a jezik je jedini način opstanka.”– Magdalena Blažević

"Disfunkcionalne obitelji, siromaštvo, klasna nejednakost, propuštene prilike, zanemarivana djeca, branitelji, ali prije svega i više od svega čežnja za ljubavlju, za priznanjem, za grljenjem, samo su neke od tema koje u svojim intimnim, lirsko-poetskim dramama ispisuje najvažnija pjesnikinja generacije Monika Herceg. Pet drama, od kojih su neke uspješno izvođene, a druge pak nagrađivane, svakom čitatelju ulazi pod kožu, dramska napetost koju osjećamo dok ih čitamo ne odnosi se toliko na odnose među likovima koliko na istinsku, duboku ljudsku dramu koju svaki od njih proživljava i s kojom se mora nositi, a ne može je podijeliti. Stanje likova uvijek je na rubu ili preko ruba egzistencije, životnih problema, no unatoč svem crnilu koje se nadvilo nad pejzaž Monika i njezini likovi, prije svega ženski, vide neku svjetlost.
Monika Herceg u knjizi drama Ubij se, tata uspijeva čitatelju, a onda i redatelju, pa zatim gledatelju posredovati svijet nimalo blistav, svijet koji se krije iza zidova običnih kuća i stanova, muku žena i muškaraca, a nadasve djece, koji nikako da iskorače iz svoje prošlosti i pogledaju tamo kamo ih Monika vodi i navodi, i tamo kamo, kako sami intimno osjećaju, moraju ići, ali ne usude se, jer put ljubavi najteži je put." – Seid Serdarević

“Monika Herceg ozbiljan je pisac i ovo je ozbiljan poetsko-dramski tekst, tako da se ona ne služi štakama i inim ortopedskim pomagalima ideologije. Ona ne piše o zlostavljanim ženama i o muškim zlostavljačima, ne bavi se klasnim razlozima siromaštva, svjesno izbjegava sva jednostavna objašnjenja grubosti, surovosti, odsustva zagrljaja, koja joj se nude sa svih strana, ali koja nepogrešivo vode lošoj, plakatnoj književnosti, nekoj od brojnih varijanti postmodernih socrealizama. Pritom, ona nesreću ne predstavlja samo kao nesreću, nije to fatalizam zle kobi. Samo što za razliku od svijeta mondenih i nedarovitih, njezin obiteljski svijet ne biva objašnjen nizom kolektivnih odgovora i ideoloških objašnjenja, nego individualnim estetskim, fabulativnim, moralnim činom.” – Miljenko Jergović

“Kako god da opišemo ovu predstavu (a mogli bismo je s jednako dobrim razlozima nazvati i feminističkom i klasičnom), njena snaga sigurno izvire iz jezika Monike Herceg, koji ni u jednom trenutku nije ni slučajan ni pretenciozan, baš kao ni kad govorimo o poetskom sadržaju antičke drame ili o literarnom opusu suvremenog dramatičara i pjesnika Thomasa Bernharda. Opisala bih taj jezik kao ne samo ‘operativan’, nego operacijski nagnut nad likove, udubljen u unutarnje tumore i emocionalne provalije, bespoštedno zaokupljen proučavanjem ‘mrakova’ od kojih smo sačinjeni.” – Nataša Govedić

Vrijeme prije jezika zbirka je koja se čita u dahu, stihovi su joj gipki kao ptica u letu, a u ovom neobičnom vremenu doima se gotovo utješnom, ljudskom i neobičnom, spremnom da svakog tko ju otvori povede u svijet pjesničke igre i bogatstva riječi, a njome je Monika Herceg pokazala da je pred njom pjesničko vrijeme ispunjeno snagom, zrelošću i darovitošću.