Tamo gdje riječ ljubav gotovo da i ne postoji, a strah se nasljeđuje poput starog komada odjeće, jedno dijete uči gledati, pamtiti, preživjeti… Nije to laka zadaća u obitelji obilježenoj neimaštinom i šutnjom. Iz stranice u stranicu, od predmeta do predmeta, od situacije do situacije pred nama se stvara svijet bez jednakih tanjura, u kojem velika obitelj živi u dvjema sobama s betonskim podom, gdje nema novih stvari, nasilje je svakodnevno, a siromaštvo neiskorjenjivo.
Dok odrasli tonu u šutnju, bijes ili nemoć, dijete sve upija: mirise, zvukove, predmete, geste, krhotine porculana, životinjske tragove i riječi izgovorene napola. Od svega toga ono stvara vlastiti svijet — priče satkane od kukuruza, blata, konjā, šuma i malih stvari koje postaju nositelji sjećanja. S razine poda izrasta snažan pripovjedač, glas koji iz boli i oskudice oblikuje značenje, nježnost i otpor.
Ovdje počinje šuma intimna je i nemilosrdna kronika siromaštva, nasilja i egzila — priča o ženama koje trpe, kućama koje nestaju i sjećanjima koja nastavljaju rasti iz pepela. Monika Herceg ispisala je snažan, lirski i potresan roman o odrastanju u sjeni obiteljske i povijesne traume, ali nadasve o jeziku koji se rađa iz stvari, iz tijela i priča naših predaka. Njezine rečenice sijeku poput sjekire, miluju nježno i hrapavo poput konjskog jezika, bole i tješe istovremeno. Ovdje počinje šuma najviše od svega pokazuje kako se od krhotina svakodnevice rađa glas dovoljno jak da ispripovijeda ono što drugi nisu mogli ni izgovoriti.
“Središnja tema romana Monike Herceg jest siromaštvo, točnije, specifičan poetski jezik oskudice i bijede. Ovaj roman oblikuje gotovo prajezik siromaštva: minimalistički precizan i potresan. Nizom začudnih i pomno razrađenih detalja koji zadiru u samu srž neimaštine tekst ispisuje nove i originalne stranice ove uvijek aktualne ekonomske teme bogate književne tradicije, koja je u hrvatskoj književnosti iznjedrila klasike poput Šenoina Prosjaka Luke i Kolarove Breze. Siromaštvo je ovdje centrifuga koja zlokobno uvlači likove u lanac egzistencijalnih poraza, iz kojih se ne nazire mogućnost pravednijeg ili boljeg svijeta. Kada se tome pridruži rat kao pozadinska, gotovo ‘radioaktivna’ sila koja razara živote tiše i podmuklije od eksplozije, nastaje snažan i uznemirujući tekst koji čitatelju ne nudi ništa nalik na katarzu. Ipak, upravo poetska vještina u oblikovanju slika arhetipskog nasilja postaje način njihova nadilaženja: jezik koji ne samo da svjedoči nego i pruža mogućnost otpora, pretvarajući iskustvo bijede i boli u prostor razumijevanja, nudeći tako i moguću perspektivu za izdržljivost.”– Maša Kolanović
“U svom prvom romanu Ovdje počinje šuma pjesnikinja Monika Herceg gradi krhki, neumoljivi svijet djetinjstva, između tišina, strahova i sitnih čuda preživljavanja. I u proznom tekstu zadržava visoki poetski stil, te pokazuje iznimnu vještinu pripovijedanja – nizom kratkih poglavlja prolazimo kroz faze odrastanja djevojčice koja u disfunkcionalnom svijetu pokušava uspostaviti red i pronaći smisao. Djetinjstvo se lomi u nestvarnim prizorima u kojima se na rubu izdržljivosti dodiruju mašta i nasilje. Bol se pretvara u jezik, a jezik je jedini način opstanka.”– Magdalena Blažević
