Milan Pajević piše priče iz iskustva, a osnovno čovekovo iskustvo jeste njegova porodica. Tako je sa pripovednim oživljavanjima najrazličitijih iskustava bilo i u prethodnim Pajevićevim knjigama, tako je – po samoj prirodi izabrane teme, koja je u jednakoj meri izabrala svog pisca – i u Pajevićevim porodičnim pričama. One, međutim, nisu „svakodnevica jedne naše porodice”, niti zatvorene u neki uski porodični, sebi dovoljni univerzum, već prate i pamte tragove vremena u kojima su se odigravale i tragove ljudi koji su ih ispunjavali kao bližnji, daljnji i ono što se dogodilo.