DOMAĆE PRIČE I PRIPOVETKE

Vođen umjetničkom idejom Josipa Pejakovića da riječ dâ ućutkanima i prećutanima, kao i velikom Andrićevom mudrošću da je najbolje pustiti čovjeka da priča slobodno, Goran Dakić u svojoj novoj knjizi pod naslovom Izvlačenje drače pomno sluša i umjetnički uobličava priče običnih ljudi, radnika i seljaka banjalučko-potkozarske regije. Knjiga je napisana kao „krajiški azbučnik”, to jest kao svojevrsni pojmovnik u kojem su, specifičnim jezikom, ispričane priče o životu ljudi iz ovih krajeva.

Saša Šmulja

Govor junaka u „Izvlačenju dračeˮ neodoljivo je jednostavan i prijemčiv – to je svakodnevni razgovorni jezik zasićen brojnim poštapalicama, uzrečicama, sitnim i krupnim psovkama, neartikulisanim spojevima vokala koje bi bilo beskrajno teško prevesti u okvire bilo kog drugog diskursa – ono što Dakićevim likovima daje čar i autentičnost, između ostalog ostaje upravo u tim progutanim i preskočenim glasovima, slogovima, ponekad i cijelim riječima – mnogo je toga što se treba reći, a malo je vremena.

Nina Govedar

„Gluvo doba” Ninoslava Mitrovića predstavlja zbirku priča strave i užasa koje su inspiraciju našle u srpskim narodnim predanjima i mitologiji.

Zahvaljujući nesvakidašnjem talentu autora da krajnje slikovito izgradi atmosferu svijeta o kojem piše, čitalac lako biva izmješten u literarni prostor kojim se kreću drekavci, vampiri, more, vještice, navi, vodeni carevi i druga bića iz slovenske mitologije. To je svijet zaboravljenih zavjeta koji dolaze na naplatu, svijet varoši koje se s maglom pojavljuju nečistim danima, svijet sila koje iz zaborava i davnih priča svako malo zakorače s ove strane.

„Ove priče nedvosmisleno sadrže fantastiku, natprirodna bića u njima stvarna su na predmetno-prikazivačkom planu – nisu relativizovana nepouzdanim pripovedačima, alkoholom, groznicom, delirijumom, snom. Svet koji ’Gluvo doba’ opisuje svet je mračan, nesiguran, nepouzdan – svet u kome čim sunce zađe, nastupa vreme onostranih sila s kojima je velika muka izaći na kraj čak i onda kada se sve radi ’po propisu’.” Dejan Ognjanović

„Pažljivo izgrađen i vrlo siguran stil, prožet etnologijom i tradicijom, ali najviše autentičnom emocijom, napisan starinskim ali ne i staromodnim jezikom, s lakoćom čitaoca uvlači u mračnu, jezivu atmosferu priča smještenih u svijet srpskog/balkanskog sela.” Branislav Predojević

Priče Pavla Aleksića su kratke, izbrušene i prepune neke tihe tuge. U njima kao da je vrijeme stalo, a likovi ostali da se snalaze u tom otuđenom svijetu bez budućnosti. Njegove priče govore o nemogućnosti da čovjek nađe mjesto za sebe, o nemogućnosti dva bića da ostvare komunikaciju, o nemogućnosti da ostanemo i još većoj nemogućnosti da se vratimo. One govore o Americi, o Srbiji i onom beskonačnom prostoru koji se stvara kad čovjek nije ni ovdje ni tamo.