Vođen umjetničkom idejom Josipa Pejakovića da riječ dâ ućutkanima i prećutanima, kao i velikom Andrićevom mudrošću da je najbolje pustiti čovjeka da priča slobodno, Goran Dakić u svojoj novoj knjizi pod naslovom Izvlačenje drače pomno sluša i umjetnički uobličava priče običnih ljudi, radnika i seljaka banjalučko-potkozarske regije. Knjiga je napisana kao „krajiški azbučnik”, to jest kao svojevrsni pojmovnik u kojem su, specifičnim jezikom, ispričane priče o životu ljudi iz ovih krajeva.
Saša Šmulja
Govor junaka u „Izvlačenju dračeˮ neodoljivo je jednostavan i prijemčiv – to je svakodnevni razgovorni jezik zasićen brojnim poštapalicama, uzrečicama, sitnim i krupnim psovkama, neartikulisanim spojevima vokala koje bi bilo beskrajno teško prevesti u okvire bilo kog drugog diskursa – ono što Dakićevim likovima daje čar i autentičnost, između ostalog ostaje upravo u tim progutanim i preskočenim glasovima, slogovima, ponekad i cijelim riječima – mnogo je toga što se treba reći, a malo je vremena.
Priče Pavla Aleksića su kratke, izbrušene i prepune neke tihe tuge. U njima kao da je vrijeme stalo, a likovi ostali da se snalaze u tom otuđenom svijetu bez budućnosti. Njegove priče govore o nemogućnosti da čovjek nađe mjesto za sebe, o nemogućnosti dva bića da ostvare komunikaciju, o nemogućnosti da ostanemo i još većoj nemogućnosti da se vratimo. One govore o Americi, o Srbiji i onom beskonačnom prostoru koji se stvara kad čovjek nije ni ovdje ni tamo.
